Vaktija

Pocetak Klanja se
Sabah 05:27 06:41
Iz. sunca 07:11
Podne 13:27
Ikindija 16:45
Aksam 19:31
Jacija 20:51 21:01
Džuma namaz na vrijeme!!!

Adresa

E-mail: IZBA/IGBA:
Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je vidjeli.
Imam:
Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je vidjeli.
Humanitarni fond:
Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je vidjeli.
Adresa:
Aarauerstrasse 57
CH-5036 Oberentfelden
Tel: +41 (0) 62 534 06 11
Nat: +41 (0) 77 463 60 82

 

Selamun alejkum i dobro nam došli na stranicu džemata IZBA/IGBA

Tri pravila kritikovanja drugog

Prvo, nemoj kritikovati (prekomjerno i bespotrebno)!

Osvrni se malo oko sebe. Koliko znaš ljudi koje ne voliš sresti na ulici ili fakultetu jer nisi siguran od njegovog jezika ili ti njegovo hladno lice bez imalo osmijeha iznova kvari raspoloženje? Možda je to onaj kojeg ne voliš vidjeti jer ti svaki put, čak iako se ne vidite dugo, on kaže takve riječi da poželiš da ga nisi nikako sreo? Je li ti se desilo ikad da sretneš nekog poznanika, a on ti umjesto toplih riječi i pozdrava kaže: „Kad ti je to kosa opala? Imaš sijede već? Što si se to udebljao? Nisi ni ti više lijep kao prije..." Koliko znaš ljudi koje zbog njihove prve rečenice prestaješ slušati? Razgovor s takvim osobama se svodi na iščekivanje razlaza uz poluiskreni pozdrav. A sad postavi sebi pitanje jesi li ti takav?! Allah je dao pravilo da onaj ko previše kritikuje i prigovara drugom, uočavajući samo njegove negativne strane, neće naći nekoga kome će prigovarati, jer će ga svi ljudi izbjegavati. Da vidimo kako nas Poslanik, s.a.v.s., podučava u ovakvim situacijama. Naša majka Aiša, r.a., opisujući Poslanikov odnos prema porodici kaže: „Poslanik, s.a.v.s., nikad nije kudio hranu. Ako mu se dopadala, jeo bi, u suprotnom, ostavljao bi je." Da, nije pravio problem od svake stvari. Enes, r.a., kaže da je deset godina služio Poslanika, i da mu on nikada nije govorio za ono što bi uradio: Zašto si uradio tako i tako? Nikada ga nije kudio, niti mu je ikada rekao 'uh'! Naravno, ovim mi ne pozivamo na ostavljanje prakse upućivanja savjeta ili na prešućivanje grešaka, već da ne budemo sitničavi u svakoj stvari, posebno u dunjalučkim pitanjima. Trebamo se navići da prelazimo preko nekih irelevantnih stvari. Kada naučimo pravilo da kritikovati trebamo samo kad su bitne stvari u pitanju, a nipošto da kritikujemo same kritike radi, onda prelazimo na sljedeće pravilo ophođenja prilikom kritikovanja.

Drugo, kritikuj osobu s ciljem da je popraviš, a ne da je poniziš!

Čovjekov ego koji ga uvijek navraća da istakne svoje „ja" iznad „ja" drugog, to najlakše postiže kroz omalovažavanje drugog, a uzdizanje samog sebe. Jeste li ikad doživjeli ovakve i slične dijaloge: „Jesi li položila ispit?" „Nisam..." „Pa kako nisi? Ja sam položila! I to sam dobila 9. Baš je lagano bilo. Trebala si više učiti, sigurno nisi ni pogledala." Ovaj kratki dijalog u sebi sadrži kritiku. Da, kritiku koja će jedino polučiti osjećaj odbojnosti prema osobi koja je istu izrekla. Kada nekoga kritikuješ, ako to ne činiš isključivo s ciljem da kao musliman popraviš stanje svoga brata za kojeg brineš, kojeg voliš i kojem želiš napredak, znaj da tvoja kritika neće preći dalje od ušiju onoga koga kritikuješ. Do srca dolazi samo ono što od srca pođe. Uči od Resulullaha! Kada je krenuo sa ashabima sa Hajbera, dugo su putovali i umorili su se. Noć bijaše pala i oni zastadoše na jednom mjestu da odspavaju. Alejhiselam upita ko će ostati budan i probuditi ih u zoru, da ostali mogu spavati. Javi se Bilal, a ostali legoše spavati. Od velikog umora, i Bilala san prevari, tako da svi prespavaše sabah, te ih probudi jutarnje sunce. Svi pogledaše Bilala. On reče: „Božiji Poslaniče, snašlo me što je i tebe snašlo." Kao da kaže: i ja sam samo čovjek, griješim! A Resulullah, s.a.v.s., samo reče: „Istinu si rekao." Ništa na ove riječi nije dodao, jer kakva je korist prijekora u ovoj situaciji? Kasnije ih poduči kako da naklanjaju namaz i to je bilo sve. Kako li je samo divan Poslanik, kako je samo oštrouman! Gdje smo mi od takvog rasuđivanja? Vrlo važno pravilo prilikom upućivanja kritike s kojom se želi postići efekt, a ne poniziti onaj ko se kritikuje jeste da se to ne čini pred ljudima, već nasamo. Desilo mi se u džematu, jednog ramazana, da me jedan fin dedo odvojio ustranu, i nasamo mi blagim i glasom punim osjećanja zatražio da što češće u mihrab ulazim sa džubetom i ahmedijom. Toliko je na mene to djelovalo, da nikada nisam ušao u mihrab nakon toga, a da mi te njegove riječi nisu naumpale. Druge prilike pak, jedan mi je pred masom ljudi uputio neku kritiku, no nikada nisam osjetio stid prema tome čovjeku koji bi me nagnao da tu kritiku i prihvatim, bez obzira koliko ona bila opravdana ili ne. Ulema bi govorila: „Ko svoga prijatelja savjetuje tajno, taj ga krasi i kako treba savjetuje, a ko ga savjetuje javno, taj ga sramoti i ocrnjuje." Dakle, mjesto i vrijeme su izuzezno bitni za svaku kritiku. Kada to pravilo savladamo, prelazimo još na način kritikovanja drugog.

Treće, osobu koju kritikuješ prvo pohvali, pa onda uputi kritiku!

Kada upućuješ kritiku, nastoj da uvijek spomeneš lijepe strane onoga koji je pogriješio prije onih drugih. Stavi toj osobi do znanja da je tvoja kritika tu da se utopi u more njegovih pozitivnih osobina. Ljudi će od nas primiti savjet tek kada uvide da primjećujemo i njihove dobre strane, a ne samo loše. Poslanik, s.a.v.s., je htio savjetovati Abdullaha b. Omera da više pažnje posveti noćnom namazu. I šta je uradio? Prvo ga je pohvalio, rekavši: „Divan li je čovjek Abdullah!" Potom je uputio savjet: „Još samo kad bi noću klanjao..." Prenosi se da Abdullah nakon toga do kraja života nije propuštao noćni namaz. Često je način našeg ophođenja prema greškama gori od same greške! Uvijek ljudima ističi prvo njihove dobre strane. Kada bi vidio nekoga da prodaje alkohol u prodavnici i ako bi htio da mu skreneš pažnju na to, prvo pohvali prodavnicu, njenu čistoću, sposobnost prodavača, a onda toj osobi skreni pažnju na važnost stjecanja halal zarade, tako da ona osjeti da je ne gledaš kao negativnu osobu, već kao pozitivnu kojoj želiš još veće dobro. Upamti, čovjek je stvoren kao biće koje griješi, ti nisi bez grešaka, a prema drugima se ophodi onako kako bi volio da se ljudi ophode prema tebi.

Hfz.Ammar Basic

Lijepo ponasanje

Uzvišeni Allah u Kur'anu je rekao: ''Zar da od drugih tražite da dobra djela čine, a da pri tome sebe zaboravljate...''

Poslanik Muhammed, a.s., rekao je: ''Četiri osobine kod čovjeka potiru druge četiri, te osobine svakog čovjeka su: razum, vjera, stid i dobro djelo. Srdžba slabi razum, zavist slabi vjeru, pohlepa umanjuje stid, a ogovaranje umanjuje dobro djelo.'' Rekao je Hasan El Basri: ''Darežljivost, oprost i otrpljenje vrline su lijepo odgojena čovjeka. Čovječnost se ogleda u čovjekovoj iskrenosti, pružanju pomoći braći u vjeri, činjenju dobra i otklanjanju neugodnosti od susjeda.''

Alija Nametak-Za obraz













U kafani
pred imaretom ima
uvijek besposlena svijeta,
koji „bistri politiku“,
a osobito popodne,
kad se izađe iz
Begove džamije
i kad dječurlija protrču „izvikujući“ sutrašnje novine.
Po sećijama okolo sjede postariji ljudi, piju
čajeve i kahve, stavljajući kraj sebe posuđe, jer u ovoj kafani nema stolova,
osim jednog kraj vrata, za onoga koji sjedi tu i čita novine, naglas, da bi
svi čuli, a možda i razumjeli.
Za ovo društvo bi se zaista moglo reći, da je šareno, jer tu ima osim
umirovljenih kadija i tramvajskih konduktera još i bivših posjednika, pokoji
provincijski beg, koji je doselio u Sarajevo samo za to, da onaj njegov
svijet iz njegova prijašnjeg boravišta ne gleda njegovo postepeno umiranje u
neimaštini, neki pretrga, nosač, ulični pometač i slični, to jest svi
različiti po zvanjima, a jednaki po željama da znaju šta ima novo, šta se
događa u svijetu, da bi zaboravili jade, što se događaju kod kuće i u
komšiluku. Tu je i burza, gdje se sazna, šta i gdje se može najjeftinije
kupiti i da je još jeftinije ne kupiti, nego se samo raspitivati, pošto je
šta, kao da čovjek ima ozbiljnu namjeru nešto nabaviti.
Čim izađu novine i prvi dječak, koji ih prodaje, naiđe ispred kafane
izvikujući im ime, izađe kahvedžija i kupi jedan primjerak pa ga dadne
lektoru za vratima i stavi preda nj džezvu kahve s findžanom. I tada se
nastavi prebiranje naslova, pa koji se naslov svidi, onda beg, koji sjedi kod
kahvedžaka rekne: “De nam to pročitaj!” Zatim lektor sriče slog po slog, dok
neko ne upita: “A što će mu to, biva, reći?” Potom nastane raspredanje
sadržaja, samih riječi i šta se iza tih riječi krije, ili, kako se učeno
rekne, „između redaka“.
Ponekad u ovu kafanicu zabasa i kakav stranac, koji dođe iz koje
kasabice iz pokrajine ili iz kakva zabitna sela, pa smatra, da bi se strašno
ogriješio i o vjeri i o Gazi Husrevbega, ako ga ne bi pohodio i ako ne bi
klanjao u njegovoj džamiji. Svakom se takvom pobožnom ili bar znatiželjnom
strancu čini, da Bog ne bi primio njegove molitve, ako bi je obavio u kojoj
drugoj džamiji. Tako onda, kad izađe iz džamije i obazre se po grobovima
istaknutih uglednika i javnih radnika, za duše kojih se pomolio Bogu, ispane
iz popločanog dvorišta, pa prijeđe dva tri koraka, sve se obazirući i
gledajući u ogromnu munaru, i nađe se pred ovom kafanicom. I ne htijući uđe u
nju i uvjeri se, da i u njegovom selu ili kasabi ima i boljih kafana, samo
valjda u njima neće čuti onakva razgovora, kakav ovdje može čuti. A kad
otpusti uho njihovom razgovoru, uvidi, da i ovdje tare ljude jednaka briga
kao i njega i njegove seljane, a da uživaju i da su zadovoljni sa sitnim
radostima svagdašnjeg života baš kao i on.
Tako je zimus ušao u ovu kafanicu Bećir Đuliman. Visok i plećat starac
ušao je nešto bojažljivo i stao za vrata, ne usuđujući se sjesti na prazno
mjesto na sećiji. Pronicavim pogledom opazio je, da nije ljudima drago, što
je došao, pa ih je ponešto smeteno pozdravio i prestrašenim korakom upravo se
došuljao do praznog mjesta.
Na odjeći mu se vidjelo, da je imućniji seljak, sav u domaćem tkalu
osim košulje od čaršijskog platna i traboloza oko fesa. Crne suknene čakšire
bile su mu do koljena, gdje su se završavale obrubom od crvenog gajtana, a na
nožnim listovima su mu bijeli tozluci s mjedenim kukcima i sponama. Preko
bijele košulje je druga od kutnije, nekakve mrkovijaste boje sa žutim
prutovima, a preko ove je ferman od crna sukna postavljen crvenom čohom. Oko
vrata mu visi debeo srebren lanac, kojemu je na prsima neka mala rozeta, kroz
koju su provučena oba kraja lanca, na dnu koga je sahat, golem i s više
poklopaca, utisnut u džep od fermana. Na obrijanoj košćatoj glavi je fes, oko
kojeg je omotan svileni traboloz, a na nogama opanci oputnjaci i bijele
čarape do pola listova.
Kahvedžija mu primi pozdrav i ponudi ga da skine debelu suknenu crvenu
kabanicu, jer bi mu bilo studeno, kad izađe iz kafane. Ustade Bećir i skide
kabanicu, pa je objesi na klinčanicu za vrata i opet sjede na prijašnje
mjesto.
- Hoćeš li kahvu ili ćeš čaj?
- Daj mi kahvu?
Počeo je polako srkati, a cijela kafana je šutjela. Niko da započne
razgovor. Tek u neka doba Selim beg otpoče:
- Vala, ovih muhadžira svakud. Ne možeš se nikud maknut, a da ne
nabasaš na kojeg.
-
I sve sliježe u Sarajevo. Kao da nemaju gdje drugdje, nego baš u Sarajevo! –
ljuti se jedan kriomčar, valjda jedini Sarajlija u čitavoj kafani.
-
E šta ćeš, sinko, nevolja natjerala. Niko nije od obijesti napustio svoj
krov, da se potuca od nemila do nedraga – prozbori Bećir.
-
A možebit si ti muhadžir?
-
Jesam, nažalost. Evo ima dva mjeseca, kako sam došao u Sarajevo.
-
A jesi li bolovao pjegavac? Da nisi ušljiv?
Bećir
Đuliman se kao malo zastidje i planu:
-
Nisam bolovao, a nisam nikad u životu ni uši na sebi imao. Nikad nisam iz
kuće u zakrpljenoj košulji, pa ni na njivu, a kamo li šta drugo. A sad ako i
ima koja uš na meni to je vaša, sarajska.
-
Deder ti malo spusti durbin. Nemoj ti sa mnom tako govoriti! – ljuti se onaj
kriomčar. – Nisi sa mnom zajedno koze čuvao.
-
Ja sam čuvao svoje i koze i ovce i goveda, a ti ih nisi ni čuvao, jer ih nisi
nikad ni imao. Sve ti je imanje bezbeli u nekoliko kremenova i cigar-papira.
-
Otkud ti znaš, da ja to prodajem? Hoćeš li, evo dobrih kremenova i papira.
Daću ti dva kremena i pet papira za pola kukuruze.
Neki
se i nasmijaše, a razgovor živnu. Počeše govoriti u grupama po dva, po tri, o
svemu i svačemu. Šaban, tramvajski kondukter, okrenu se povjerljivo Đulimanu:
-
Pa gdje si bio toliko vremena, dva mjeseca, da te nigdje ne vidim? A ja
svukud hodam.
-
Ne pitaj me za moju muku i nevolju. Bio sam u jednoj školi, pa evo istom
danas malo izađoh. Odmah sprva ošišaše me, pa mi onaj pasković u kuruntini
odreza brkove. Kaže: može biti ima ušiju u njima. A ne može biti, vallahi,
niti ih je ikad u mom životu bilo u mene ni u glavi ni u prtenini ni u
suknenom na meni. Otimah se, da mi ne nagrdi obraz, a uz nj prisloni i
doktor, i ja ostadoh bez brkova.
-
Bolje je i bez brkova nego bez glave.
-
Bez glave sam mogao lahko i ostati, kao i gotovo sva mi kućna čeljad, ali bez
čega može biti, ne treba ono ni raditi.
-
Pa eto opet su ti lijepo podrasli.
-
Jesu prilično. Za dva mjeseca. A da si ti znao moje brkove prije nego mi ih
dušman ostriže, eeeeh! Preboljeti ih ne mogu.
-
Dobro je to, kad je živa glava ostala. Pa jesi li čitavo ovo vrijeme ležao u
karanteni?
-
Nisam zbog bolesti. Nego me stid bilo bez brkova izlaziti. K’o velim, može me
kakav poznanik ovakva vidjeti, pa bih propao u crnu zemlju. I unuče mi je
bilo nešto slabo, pa sam se najviše savija oko njega.
- Pa kako je sad?
- Fala dragom Bogu, prizdravilo je. Ko,
moj brate, nema se mlijeka, pa oslabilo dijete od godinu i po na samoj
kukuruzi i čorbi od repe! A ovog ti belaja nisam ni ja nikad okusio, nego evi
bi mi suđeno pod starost.
-
Dobra je repa – upade u razgovor kriomčar. – Da ti znaš, što može biti od nje
pita, sve da prste odgrizeš. Isjecaj je sitno, pa podosta masla…
-
I bukova ti lišća s maslom, pa se može. A ono, što mi dobivamo, i ne viđa
masla. Pas da Bog oprosti, i smrdi. Ni na što nije naličnije nego na spirine.
Ali opet, Bogu hvala, kad ima i to.
-
Otkud si ti, prijatelju? – pita Bećira jedan zanatlija, kojemu ne ide posao,
pa veći dio dana provodi u kafani i badava se grije.
-
Od Hercegovine.
-
Eto – dočeka slavodobitno Selim beg. – Na moju dušu sam odmah pomislio, da je
Hercegovac. Kad ne bi bilo vlaha, od Hercegovaca bismo ih pravili.
-
Ama zar tako, pasji sine? – skoči Bećir na noge, da se bije, ali drugi
dočekaše i spriječiše ga, dajući mu kradom znakove, da Selim beg nije pri
svojoj pameti, da je domuz, pa može za čas nastati krvoproliće.
-
Deder ti nama pričaj, kako si ti glavu spasio i je li ko tvoj poginuo od
četnika?
-
Da su, Bog do, oni spasili glave, a da je mene crna zemlja progutala, ali šta
ćeš. Ne smije se u silu Boga govoriti.
-
Kad je u vas započela ova nesreća?
-
Lani. Odmah nakon Vidova-dne. U mome selu ima deset naših kuća, a preko četrdeset
vlaških. Ali, eto, živilo se onako na silu komšijski. Oni nama dođi na
Bajram, mi njima o Božiću, i više nikakva prijateljevanja, ko kad nam nisu
nikad ni bili prijatelji. Triput su nas robili i palili, das mo se morali od
temelja kućiti. Ovo ti pričam, što sam ja zapamtio, a tako je bilo, ima više
od sto godina.
-
Naše se selo zove Dabar, a od starina je, što se pamti, bilo samo naše. Nije
bilo u njemu vlaškog uha ni hizmeta. Ama, kako su nam stariji naši kazivali,
ima otada preko stotinu, dvadeset li godina, zavlada mubarećija i pomorila,
što no riječ i staro i mlado. Da vam ne duljim, spalo naše selo na tri kuće.
Ali da je sreće, dao bi Bog, pa bi se narodilo naroda i opet bilo kao i
prije, da na Bajram nije sav svijet mogao stati u džamiju, nego ga je viša
pola bila u džamijskoj avliji. Nego, po nesreći, skoro je sva zemlja bila u
selu nekog bega iz Stoca, i on pozove iz Crne Gore nekakve seljake, da mu oni
rade na zemlji. Naseli ih među nas, da mu ne bi ostala neko vrijeme pusta
zemlja, dao Bog, pa ne bilo ni njih ni begova, jer nam je svako zlo od njih,
ima dvjesta godina.
-
Pazi se, šta govoriš, poturice nijedna – nahorozio se Selim beg, spreman da
se bije, ali opet skočiše ljudi, koje je okupilo Bećirovo kazivanje, da ne
dođe do gužve. Dok se sve stiša, započe opet Đuliman:
-
Čuo moj dedo, da hoće beg da naseli vlahe među nas, pa išao u Stolac moliti
ga, da se okani te ćorotinje, da neće spasti na prosjački štap, ako mu se
neko vrijeme njive zaledine, a kad se narodi svijeta, otimat će se ko će zemlju
obrađivati. Ali daj ti mahnitu dogovori! On učinio, što je naumio, i naselio
deset kuća, ali sve nekakvih drzmana, pa se raskotiše ko živina. Bog je dao,
pa smo se i mi namnožili, ali se dušmani odmetnuše od sultana na tri godine
pred Švabin dolazak, a kako bijasmo malina prema njima i vlahovluk opkolio sa
svih strana, morasmo bježati u Stolac. Ja sam tada bio kao kao ono moje unuče
sada. U naramku su me nosili.
Na
svoje ognjište smo se vratili, istom ka je Austrija došla, a zatekli smo samo
gole začađale zidove i zemlju, koju nam nisu mogli opljačkati, osim što su
tri godine rod s nje dizali.
Tako
isto smo opljačkani i popaljeni odmah iza rata po prevratu. Bilo je nešto i
ljudskih žrtava, ali nam je i tada sve živo opljačkano. Naši su nam vlasi
kasnije kazivali, kad smo se vrnuli iz Stoca, da su to sve bili Crnogorci i
da su, đoja, i njih pljačkali i goveda im dizali, ali nije to bilo istina.
Oni su goveda klali i sušili u pastrmu, a kože svojih volova smo poznavali u
stolačkih trgovaca, kojima su ih naši domaći dušmani prodavali. Nego, daj ih
ti kome tuži, kad je otišla pravda s Austrijom zajedno.
Za
ovo minulih dvadesetak godina bili smo se dobro davranisali. Jesu bili
porezi, jest bilo i drugog koječega, ali ako je njihov mladić služio godinu
vojske, nisu moga silili da služi tri, a nisu mogli ni na moj dunum zemlje
udariti višu izradu nego što je Jovo ja Risto plaćao. A Bog je dao, pa smo se
namnožili, da nas je opet bila petkom i na Bajram puna džamija. Kad nasta
ovaj rat, uđe nekakav domuzluk u njih, pa nemaju živa mira, ako ne vrijeđaju
i ne izazivaju. Ne može im čovjek ništa, kad ih je onoliko. Pa s brojem bi
nekako čovjek i izašao nakraj, ali šta ćeš, brate, čije carstvo onoga
serbestvo. Kad je car njihove vjere, odmah je i njihovo gospodstvo u
carevini.
Tako
to potraja, dok i našu mlađariju ne digoše u vojsku. Što god se naše mladeži
moglo puškom zametnuti, digoše u rat, a njihovih pola osta kod kuće. Za čudo
to meni! Kako će to biti, da njihov vladar više vjeruje našoj mladeži, da će
ga bolje čuvati, nego njihovoj. Srećom sve bi ukratko, i od naših se samo
jedno momče ne vrati kući. To mi bijaše najmlađi bratić! Ali, ko će ko Bog,
kasnije saznadoh da je zarobljen u Albaniji i sprva kraja jeseni dođe iz
ropstva, ali ne kući na očevinu, nego u kuruntinu, kao i ja, ko muhadžir.
Prošastog
ljeta, kako vam počeh pričati, na dan dva ispred Vidova-dne, dođe mi sin
Vejsil iz Stoca. Izdaleka ga poznah, i nije da ide, nego kao da je ko poda nj
krila podmetnuo. Jedva čekam da saznam, šta je to bilo, pa tako leti. Dođe
kući, a sav cvate od nekakve dragosti.
-
Šta je, sine, hajrola! – velim mu ja.
-
Dobro, babo, ako Bog da – veli mi on. – Još malo, pa će nestati i sjemena od
vlaha.
-
Šuti, ne govori, jadniče! – kažem ja. – Vidiš, šta ih je ovdje oko nas.
-
Nisu oni oko nas, nego među nama, babo.
-
Ama, pusti ti tu pamet! Njih je taman četiri puta više, pa, ne daj Bože, da
im zlo na um pane. Nego kazuj, šta ima u Stocu.
-
Dobro, babo! Šta je sinoć omrklo vlaškog uha u Stocu, nije ga ni pola
osvanulo, a i danas ih love, pa s njima nekud, kako vele, na prisilni rad.
-
Ajak, nije mi to nikako drago.
-
A što? Ti ih nisi nikad mogao ni očima zgledati!
-
Ne mogu ni sad. I kad bi se kojim čudom mogli oni smanjiti koliko zrnje od
prosa, nasuo bi pune đepove, pa s njima zajedno s ćuprije u Bregavu, da nikad
više ne izađemo. Ali ovako…
-
A šta ovako? – kaže mi Vejsil.
-
Množina je njih, a nas šaka. Ne daj Bože, da im na um pane, da se na nama
svete! Nego, de ti meni reci ko to njih kupi.
-
Ne znam, koji su. Neki Stočani kažu, da su od Bekija i Imotskog.
-
A, aah! – Odhuknuh ja. – Djeco, spremajte se, da idemo odmah u Stolac.
Sve
se uskomeša. Sve se čudi i u čudu pita: “Šta je? Zašto baš u Stolac?” Jedna
nevjesta veli: “Nisam krave pomuzla.” Druga nevjesta zaplaka: “Nije mi se
dijete iz drva vratilo”. A Vejsil okrenu poput mene: “Ama šta ti je babo,
dragoga ti Boga? Šta uzalud uzbuni svu kuću? Sjedite, djeco, gdje i sjedite,
i neka svak radi svoj posao.” Moja sijeda dodade: “Ko bi mogao tako brzo
sakupiti sve blago i sve namiriti pa potjerati, a zar opet ostaviti dušmanima
da popljačkaju, pa da se mi pod starost kućimo. Ne ostavih, vala, kućnjega
praga, pa makar me na njemu sasjekli na komade.”
Nemadoh
ni ja kud, nego popustih kućnoj čeljadi i ostadoh. Do pred mrak prođoh selom
i pozvah naše na razgovor, a gdje god kojeg njihova sretnem, prvi mi se
javlja i nekako ponizno pozdravlja. Nikako mi nije drago. Odmah vidim, da
spremaju neku prevaru.
Pred
večer se okupili svi odrasli naši i Vejsil im kaza, što je čuo i vidio u
Stocu. Mladeži ko mladeži drago tuđe zlo, a stariji šute i misle. Svi oni
jednako misle ko i ja: Čim se sutra razdani, potovariti na konje sve
pokretno, potjerati stoku, pa u Stolac. Ništa se nije sa životom iznijelo.
Mladi ne daju ni progovoriti. Oni bi htjeli, čim mrak na zemlju, da zađu od
kuće do kuće i pokupe sve njihovo muškinje pa s njim na prisilni rad, i pri
tom namiguju jedan na drugoga.
Uzalud
im mi stariji govorimo: “Okanite se tog posla. Ne možete vi goloruki s njima
na kraj izaći. U njih ima oružja i više nego im treba, a u nas u cijelom selu
ni jedne puške, ama ni lovačke.” Daj ti ludu dogovori! Ne slušaju. Tek u neka
doba puče puška uvrh sela. Svi se oni zgledaše. “Eh, djeco, jesam li vam
govorio! Ima u njih oružja, a šta ćemo mi? Ali, ne prepadajte se! Svak svojoj
kući, ama kradom, da se ne vidi, da smo se sastajali, pa s mrakom pod krov, a
stoku i sitnu i krupnu u tor. Kad nemamo pušaka, a mi unesimo kolja i sjekire
u kuću, pa da niko nije iz kuće, dok sunce ne obasja. A sutra, drugi dan
druga pamet, pa ćemo vidjeti šta nam je raditi.
Raziđoše
se oni iz moje kuće, a ja još jednom zađoh po selu. Ne da mi mira ona puška.
Ne kazujem vam, ja sam od svega vatrenog oružja imao jednu bombu. Čudna je
stvar, kako sam došao do nje, ali ću vam uzgred i to spomenuti. Idem ja
jednom iz Stoca, put Dabra, a jednako čujem nekakav prasak i jeku u kršu. Što
dalje od Stoca, oni pucnjevi sve jači i jasniji. Kad na jednom mjestu vidim oficira
i desetak vojnika za nekakvim suhozidom, pa bacaju nešto crno kolik šaka
preko zida i brže-bolje se prilegute, dok ono među kamenjem, da sve okolo
leti. Nešto im onaj oficir tumači, pa uzme ono i zafrljaci, a domalo pucanj
ko nebesko vrijeme. Ja se još više približim, a jedan vojnik uzeo ono u ruku,
pa dršće kao jasikin list. Svi mu se drugi vojnici smiju, a onaj im
starješina zovnu mene: “Hoder čića”. Dođem ja, a on mi kaže, da je ono bomba,
i pokaza mi, kako se odvrne, kako se njome kucne i broji do nekoliko, a onda
baci. Pita me, bili je ja smio baciti. “Bih”, velim mu ja, “samo da vidim
kako ti to radiš”. Uze on jednu iz sanduka, pa mi sve lijepo pokaza i baci
je. Malo postaja, pa puče ko i sami grom. Uzeh ja onda drugu, pa isto ko i
on. Puče, ne treba ti pričati, a kamenje se kida i drobi, kao da je šećer. “E
jesi li vidio džukelo jedna”, viče on onom vojniku “kako ovaj stari smije, a
ti ne smiješ!” Posjedim ja tu s njima neko vriijeme, bacim još nekolike
bombe, jer su ih morali sve potrošiti, kako mi reče onaj oficir, i kad su oni
pošli put Stoca, i ja se spremim da ću kući. Opazim, da su zaboravili jednu
bombu, pa kad oni odoše, ja je uzeh i odnesoh kući. Eto, sad je ta bomba bila
jedino vatreno oružje među nama.
U
selu susretnem Jovu Galanosa. Pozdravimo se, a on otpoče razgovor. Čuo je,
veli, što se sa njihovima u Stocu dogodilo, ali da on zna, da u tom nedjelu
nije niko naš bio. To, veli on, neko hoće da pomuti između njih i nas dobre
komšijske odnose, što smo na izborima bili zajedno, ali, varaju se. Mi ćemo
uvijek u slozi živjeti, a zaboravili smo već, što su nam se stari zbog
neznanja klali i gložili. Na moju dušu, ljudi, učini mi se, da govori istinu,
a kad još reče, ako hoćemo, da nam on pošalje svoje dijete u bešici da nam u
kući noći, kao jamstvo da nam se od njih neće ništa desiti, ja mu sasvim
povjerovah i zahvalih mu, pa nekako olakšan dođoh kući.
Večerali
smo, šta je Bog dao a maja priredila, pa po jaciji pođosmo na počinak. Tišina
je bila i vručina, ali ja sam rekao, da se ne otvaraju prozori. Bili smo u
prvom snu, kad svukud u selu zaprašti puška, kao da baciš so na vatru. Nasta
pometnja, piska djece, plač starica, goveda počeše rikati, kad ih dušmani
počeše driješiti iz torova, konji ržu, ovce bleje. Samo se nigdje paščad ne
čuju. Sigurno su ih, mislim ja u sebi, potrovali odmah sprva večeri, da ne
odaju njihov hod.
Ja
sam uzeo bombu pa se sav tresem, ali, kunem vam se Bogom velikim, nije to bio
strah, nego žalost što nisu svi na okupu, pa da ih što više njome pomlavim.
Jedan prasak u prozor i staklo se zdrobi u hiljadu komada. Nevjeste drže
djecu u naramcima, a druga im se prihvatila za dimije. Vejsil uzeo sjekiru, a
Mehmed kolac, dok mi kći Ajka, djevojka od osamnaest godina, prihvatila za
saksiju, pa u nju natrpala luga s ognjišta.
Ni za kog se nisam bojao koliko za nju. Umrijeti je ništa, samo, Bože,
s dinom i s imanom, kad nam vakti-sahat dođe. Ali za Ajku sam se bojao, ne
daj Bože, da joj vlasi na obraz ne udare. Jer, braćo moja, nije što je moje
dijete, nego što je to Bog dao, bila je zdrava i strojna, a u licu ko upis.
Šta dušman zna, što je obraz, što ponos, pa će najradije udariti na obraz
djevojci ili nevjesti. Sve sam iskao od
Boga, ako nam se ne smiluje da se mognemo spasiti, da mi žensku čeljad uzme
Sebi, da ne dadne vlasima, da se na njima svete.
Prsnuše
vrata od kuće, a upade s puškom Risto Sikimić. Dočeka Mehmed da će ga kocem
po glavi, ali ludo momče zamahnulo jako, a nisko šiše, pa kolac zape, a Risto
iz puške pa ga sastavi sa zemljom. Vejsil odmah kleknu na koljeno, pa zamahnu
sjekirom, udari Ristu po prsima, a on se složi padnuvši po pušci. Začas
nahrupiše druga dvojica s puškama, a Ajka ih sasu lugom i poteže jednom pušku
iz ruku. Ali dušmanin se jak desio, pa je ne pušća, nego dohvati i nju za
ruke, pa poteže, da je iz kuće izvuče.
Za
čitavo ovo vrijeme djeca vrište, a vlasi jednako ulijeću u kuću, neko s
puškom, neko s nožem, i kako koji ulijeće, onako mlatara i plača biva sve
manje, a mrtvački hropot napunja kuću. Da se nije Vejsil otimao da ispod
mrtva Riste izvuče pušku, nego da se branio samo sjekirom, mi bismo ih
nadbili, pa bismo poslije s njih mrtvih skidali puške i fišeke, ali suđeno
zar tako. Na svoje oči vidjeh, kako ga Jovo Galanos ubi iz puške. Baš onaj
isti Galanos, što meni pred akšam reče, da se ne trebamo bojati, da smo
komšije, da nam je zajedničko i dobro i zlo. Oprostio bih mu i krv Vejsilovu,
ali on se obazrije pa dohvati Ajku za ruku, a onaj drugi, ni sad ne znam ko
je, vukao ju je za drugu ruku iz kuće.
Sijedoj
su mi glavu raskolili upravo na kućnom pragu, taman onako, kako je pred veče
rekla, a nevjeste su ubijene ležale pritisnuvši poda se sitnu djecu, iz kojih
je još hropot dopirao.
I
nije, braćo moja, vjerujte mi na riječ, nije to u mene bio strah, da sam se
ja bojao izaći iz kuta u kući, pa golim šakama prihvatiti kojeg od mladića i
prstima mu grkljan izvaditi. Jok! Nisam bio ni smeten. Sve sam ja ovo svojim
očima gledao i znao, da je ovo ovakvo Božija odredba, a neko je nju zaradio,
nego je mene u svemo priječilo nešto, da ludo ne istrčim, ako ikako mognem, a
bio sam zadovoljan, kad sam vidio, da mi nevjeste izdahnuše, a da se vlasi na
njima ne izdovoljiše.
I
sad kad vidjeh, da Ajku povedoše iz kuće, osjetih da je došao moj čas. U kući
više nije bio niko živ, kako mi se činilo, osim ja. Ajka je na dvorištu vriskala,
da se je selom prolamalo, a tužni babo joj je bio u mislima.
Izvukoh
se iz svog zaklona i povirih na dvorište. Stog sijena je gorio kao baklja.
Ajku su teglili za ruke Galanos i još neki dušmanin.
-
Babo moj, jadna sam ti i kukavna – derala se Ajka, da mi se srce paralo. –
Zar mi baš ne možeš pomoći?
Vidio
sam, da je ne mogu oteti. Da je i jedan bio, teško bi išlo, jer je bio mlad,
a u mene snaga na izmaku, a dvojica i to kakvih drzmana.
-
Evo me dijete moje – viknem ja i odvrnem onaj zaklopac na bombi.
-
Halali babi svome!
Okrenuše
se dušmani, a Galanos ispusti Ajkinu ruku, pa prihvati pušku. Kucnuh ja
bombom o kamen, pridrđah je čas-dva u ruci i bacih među njih. Kud će sreća,
pa sve troje raznese.
Sva
kafana se pretvorila u uho i slušala kazivanje Bećira Đilimana, a kad je
zastao, svi su s mukom odahnuli.
-
Zašto, po Bogu brate, ubi svoje dijete? - pita ga kafanski susjed.
-
Za obraz!
Kafanski
ljudi, koje često život sili da i više puta na dan puste da im neko prljavom
nogom stane na obraz, teško shvataju starog Bećira, koji s ponosom priča o
smrti svog djeteta, koje je ubio svojom rukom, da se dušmani ne naslađuju
ponizujući ga.
-
Jah, braćo moja, sve za obraz, a obraz ni za što na svijetu.
-
Pa, osta li ti iko živ?
-
Mislio sam najprije da je sve izginulo. Unišao sam u kuću, da se obučem, jer
sam bio u gaćama i u košulji, pa kako sam se oblačio, čujem, nešto cvili.
Približim se mrtvacima, a kuća je bila puna moje mrtve djece i dušmana, kad
ono najmanje Vejsilovo dijete plače, jadno, pritisla ga mrtva mati, pa sve
potamnilo. Izvučem ga, a na njemu rana, ali srećom nije golema. Spremim i
sebe i, kako sam umio, dijete, pa s Božijim imenom preko kućnog praga, ispod
krova, koji sam čitav jedan vijek utvrđivao, a sad je eto jedna grobnica.
-
Jah, za čitavu porodicu – uzdahnu Hadži Mehmed efendija.
-
Aa. Nije za čitavu porodicu, ne daj Bože. A zar sam ja
mrtav, ili sam živ? A šta je s onim mojim unučetom?
- Pa, zar ti misliš ikada kući?
- Ako Bog da, prvom zgodom. Čim se ovo malo smiri, a zemlja se očisti
od dušmana, treba opet zapregnuti rukave, pa zemlju raditi, a kuću kućiti.
Još ja nisam svoje svršio. Treba ono unučeta na noge podići, a ja se još ne
odričem nade, da ću imati od srca poroda.
-
Pa, čovječe, sedamdeset ti je godina.
-
Jedna manje, ali to ništa ne smeta. Nije meni do mladenačke obijesti, nego do
krova, jer pod onim krovom se na hiljade hiljada spomenuo Allah, pa zar da
sad vlah ondje uz ono ognjište sramoti moje stare, koji su ga sve do mene
znali čuvati. A džamija u selu! Bog zna, šta su pogani od nje uradili, ali
ćemo je mi opet očistiti i u njoj se kupiti, da Mu šapćemo svoje molbe, da mu
iskažemo svoja nadanja, da na nas obrati Svoj pogled, da opet dođemo u stanje
da je napunimo od mihraba do vrata, da napunimo hajat i dvorište, pa i čitavo
selo, sve, sve.
Napomena!!!
Ovo je priča zbog koje je rahmetli Alija Nametak krajem aprila 1945.
godine osuđen na petnaest godina teške robije, od koje je odležao punih
devet. U obrazloženju presude partizanskog prijekog suda stajalo je “kriv
je što je svojim pripovjetkama izazivao bratoubilačku mržnju…”
Evo, to je

ta priča “teška” petnaest godina teške robije. Da su naši partizanski
osloboditelji bili u pravu u slučaju Alije Nametka, pitamo se koliko godina
ili smrtnih kazni je trebao dobiti muslimanofob, bosnofob i islamofob Ivo
Andrić, koji je, k’o biva, svojim nedjelima širio ljubav među narodima i
narodnostima bivše Jugoslavije. Međutim, bilo je po principu „Aliju na
robiju, a Ivu u obaveznu lektiru“.
Koliko je rahmetli Alija Nametak bio u pravu, imamo nažalost, hiljade
bolnih i istinitih svjedočanstava iz posljednjeg genocida i agresije na BiH
(1992.-1995. god.).

Zivot

Zivot

Često čujem, vidim, pročitam, zaključim kako je svaka kriza, pa i ona ekonomska povezana sa krizom duha; dakle krizom morala… teško je doći do tačne definicije šta je to „kriza morala“? O tome ne treba puno ni raspravljati, kriza morala bi bilo stanje u kojem čovjekove ruke vlastitim htijenjem narušavaju njegovu urođenu prirodu ili urođene norme ponašanja. Oduvijek se znalo šta je to što valja i što treba činiti za svoju i dobrobit drugih ljudi. Kao i što se znalo šta je to što ne valja činiti i što ne treba činiti, niti u tajnosti niti u javnosti. Tako npr. Laž je oduvijek bila nemoralna rabota, bez obzira da li živjeli u vremenu kada su ptice i poštari poruke prenosili, ili pak u ovom vremenu „klikanja“ po tastaturi. Kako tada, tako i danas, „ u laži su uvijek kratke noge bile..“ I tako je to sa svakom drugom moralnom rabotom, ona je protivna stanju ljudske prirode, protivna stanju ljudskog duha. No, međutim, iako je skoro svakom pojedincu da je svijet po pitanju morala zaglibio do vrata u blato, niko skoro niko se ne odlučuje da učini nešto više, nešto bolje u tom pogledu. Svi pričaju, svi savjetuju, a svijet tone li tone… Svakako, najbolja promjena je ona koja se dešava u vlastitoj duši, kada je kao jedinka odlučim da neću više lagati, varati, ljenčariti na račun svojih roditelja, da neću ovo ili ono… vjerujem da bi tada došlo i do lančane reakcije u dušama mnogih ljudi… ipak na umu imam i to da ovovremene generacije nisu prve ( da li su posljednje to ne znam), koje su u glibu nemoralštine… Ipak, na sve njih se odnosi jedinstveni Božiji zakon; svaka generacija koja prevrši granicu nemoralnog ponašanja zaslužuje kataklizmu! Znaju to ljudi svih vjera i nacija, barem većina njih, ali promjene nema .. kao da svak očekuje da se prvo promjeni onaj „do mene „… živimo vakat u kojem nikada nije bila dostupna uputa kao do sada: savjet, knjige, multimedia sa sadržajima koji savjetuju upućuju, opominju, mole, kritikuju… ali, isto tako, nikada više nije bilo nemorala i „nedoličnog“ ponašanja… kao u inat!!!

I pitati se treba dokle će to tako da putuje… prije nego što je njegov narod potopljen, a to im je bila kazna za njihova zlodjela, Božiji poslanik, Nuh, a.s, obračajući se Onome Koji ga je sa istinom sa Istinom poslao, rekao je:

„ GOSPODARU MOJ, JA SAM NAROD SVOJ I NOĆU I DANJU, DOISTA POZIVAO, ALI GA JE POZIVANJE MOJE JOŠ VIŠE UDALJILO… I KAD GOD SAM IH POZIVAO PRSTE SVOJE U UŠI SVOJE SU STAVLJALI I HALJINAMA SVOJIM SE POKRIVALI – BILI SU UPORNI I PRETJERANO OHOLI..“ A, tako kažu, Historia est  magistra vitae…

Pogledaj sebe i priznaj:

Kada si bio mali, ako još uvijek nisi odrastao, želio si SAMO  da porasteš… pa si dočekao…

Kada si već odrastao i u školu počeo, želio si SAMO da je završiš , pa si vjerovatno i u tome uspio…

Onda si želio da SAMO da te prime na fax, prestižan i jak, pa su te primili, i ti si onda poželio SAMO da ga završiš… i završio si ga…

E, onda si poželio SAMO da dobiješ posao, i da oženiš ili te oženi osoba sa kojom se jedino vidiš zajedno do vremena kada kosa počinje da bijeli… i bi tako…

Posao si radio, djecu izrodio, pa si SAMO poželio da živ i zdrav do penzije dođeš… jer, dosta ti je više i posla i šefa i radnog ambijenta. Treba brate ovo malo duše odmoriti… i gle čuda.. u ponedjeljak te umjesto radnog zadatka čeka šef sa rješenjem o penzionisanju u njegovoj ruci … dakle, ispuni se i ta želja …

A onda si jednog jutra, dok je u tvom krevetu, kraj tebe teško disala tvoj(a) bolesna/i suprug/a poželio-la  SAMO kad bi insan mogao sve ispočetka … od drvene do zemljane beše … još jedanput  tako, a ovu pamet imati… ALI…

DA, takvi smo ti mi insani i takav je ovaj naš život … zanoćiš sa sto želja, a budiš se sa sto i jednom… i čitav, ama baš čitav život želiš sve , SAMO jedno nikad.. Nikad SMRT poželjeti nećeš , radije bi sve opet, ispočetka.. i tako unedogled… do kraja vremena..

Jer, „Čovjek ti je Senada teški hajvan!“…

Svaki sekund moga života koji prođe, neupitno pripada knjigama prošlosti.. bez mogućnosti povratka,bez mogućnosti utjecaja na istu.. a koliko puta sa čežnjom i nekom vrstom ludosti gledam  u prošlo vrijeme, kao da će se ono vratiti i ponuditi sebe da u njemu“ nepromjenjivo „mijenjam na bolje, da pogrešno ispravim, da porušeno popravim…

Zapravo, kao da hoću rijeku na izvor njen da vratim. Kao da hoću puštenu suzu u oku njenom da skrasim…

* A ko to još živi od svoje prošlosti? Ono što si bio nekada- bio si, na svoju sreću ili žalost- svejedno je. Jedina korist naše prošlosti je pouka koja u njoj netaknuta živi.

* Sve u njoj je mrtva i davno završena stvar. Sve u ovom životu ide naprijed… svaka rijeka teče pravo, vjetar također puše pravo, jedino ja i oni kao ja gledaju u prošlost sa tugomi žalom, kao da će je oni vratiti, ne shvatajući da se time opiremo zakonu života.

Dok prelistavam stranice prošlosti ne shvatam da već gubim sadašnjost i izvjesnu budućnost; sličim mlinaru koji melje samljeveno brašno, ili drvosječi koji reže piljevinu… kaže se da su jednom pitali magarca: „Zašto ne preživaš?“: a on im odgovori: „ Ne volim lagati!“…

Prošlost treba ostaviti na njeno mjesto, gledati je tek krajičkom oka, kako je ne bi iz vida izgubili. Ne zbog nje same nego zbog one pouke, koja u njoj živi… da sepete prošlosti sa leđa ovih treba skinuti.. Jer se u njih ni sadašnjostni budućnost ne može stavljati, a naprijed svakakao treba hoditi, najjednostavnijim načinom: „SUDBINI U SUSRET“.

Čemu tolika žurba??

K’o da svi kroz ista vrata valjmo proći, pa et žurimo… kao da nas ta ista žurba neće dovesti do istog tiskanja pred samim vratima?!

Ima nešto u nama ljudima… što nam ne da mira… nešto neopipljivo pod kožom nam diše… što nas odvaj jedne od drugih. Dosegli smo nivo da pričamo sa kraja na kraj svijeta, ali vremena za jednu kafu nemamo… što smo dalji jedni od drugih bližim se osjećamo….Ima nešto u nama što nas tjera da sa sto briga zaspimo a sa sto i jednom se budimo…Neko zlo je u nama ljudi… što nas tjera da svaku svetinju gazimo kao da je ona svetinja sama sebi,a ne zbog nas…

Odmorite svoje duše, barem na tren, jer nije ovog života hiljadu godina. Razmislite prije nego odete šta iza sebe ostavljate’???

Kakav ćemo odgovor pripremiti našoj djeci bolesnoj na upit: ŠTA JE TO BILO SA VAMA LJUDIMA PA SMO MI OVAKVI????

„ A islam je poput mora:

-dubine njegove su istiniti život,

-oluje i valovi su iskušenja.

-obale njegove su granice sa zabranama,

-a džihad je brod koji plovi ka Uzvišenom, On nam je pristanište

Covjek sa tri zivota

COVJEK SA TRI ZIVOTA


Bio jednom jedan covjek pa imao tri zivota.
Kud ce - sta ce sa prvim zivotom pa ga onako procerdaj u picu i dokolici, jedva cekao da ga se kuta­rise, dodijao mu.
Imam ja jos dva zivota, mislio je.
Pa on ode negdje gdje ga niko ne zna da zivi taj svoj drugi zivot.
Veli, sad cu ja pamet u glavu.
Kud ce - sta ce pa odluci da zivot posveti junackim djelima.
Gdje god mu kakva nepravda zapne za oko, a on otvoreno istupi.
Takva i takva stvar, to je, ljudi, neposteno i nepravedno. Na svakakve nevolje nailazio, hapsilo ga i progonilo.
Ali - omilio. Ovaj, vele, pravo govori.
Kad zaratilo, on prvi za pusku i vazda se za pravu stvar borio. Najposlije i slavu neprolaznu stekao.
Ali kako je zivot prolazio, sve ga nesto bilo stid. Stid ga sto mu narod tolike pocasti odaje.
Sta je?
Tako i tako, sva ta moja junacka djela mozete macku o rep svezati.
Zasto?
Pa ja imam jos jedan zivot pride, a ovaj sam mogao provesti kako mu drago, pa bi opet na isto izaslo. Jer, kakva sam to ja junastva pocinio kada sam vazda znao - poginem li, opet cu jos jedan zivot zivjeti.
Te i umre sasvim nezadovoljan.
A kad stupio u treci zivot, zivio kao i svi ostali ljudi.


Nedzad Ibrisimovic

Bijeg od smrti



Bijeg od smrti

Prenosi se da je Sulejman a.s.,jednoga dana sjedio sa svojim
prijateljem.Stigao je melek smrti i ostrim je pogledom posmatrao njegovog
prijatelja.Posto je melek otisao ,prijatelj je upitao Sulejmana a.s.:"Ko
je ono bio sto me ovako ostro posmatrao?"Sulejman a.s. je odgovorio da je
to bio melek smrti.Sulejmanov a.s prijatelj se prepao i zatrazio je od njega da
naredi vjetru da ga odnese u Indiju.Sulejman a.s je dao naredbu vjetru i odnio
ga je u Indiju.Melek smrti je u tom casu ponovo dosao kod Sulejmana
a.s.Sulejman a.s ga je upitao za razlog onakvog posmatranja njegovog
prijatelja.Melek je kazao da je bio iznenadjen,jer mu je naredjeno da mu upravo
ovih trenutaka u Indiji uzme dusu.Postoji velika udaljenost izmedju toga
covjeka i Indije.Stoga sam se cudio ovakvom iznenadjenju.

Vakat je za proteste protiv okupacije

Ovim tekstom pozivamo na otvaranje i oslobađanje bošnjačke emocije, tog bola potlačene, ponižene, obespravljene žrtve, koju je povijest podučila kako svoje osjećaje treba skrivati, a svoja ljudska prava ne tražiti, jer su despoti izmislili da će ti - ako zastražiš bolje biti još gore.

fatmir-alispahicPiše: Fatmir Alispahić

Kako bi izgledala bosanska stvarnost da je Armija RBIH poražena i da je na frtalju bh. teritorije na koju su stjerani Bošnjaci uspostavljena okupatorska, što velikosrpska, a što velikohrvatska vlast?! Ta stvarnost bi izgledala baš ovako, kako danas izgleda! Svi važniji finansijski tokovi bi se odvijali bez Bošnjaka, koji bi u ekonomskom smislu postajali minoran faktor. Bošnjački ekonomski potencijal bi se svodio na granape, pekare, vulkanizerske radnje i sl., a svi veliki obrti bi se našli u s-h mrežama. Iz ekonomskog suvereniteta bi proizilazio i kulturalni, pa bi iz bosanske stvarnosti nestalo bošnjačkih sadržaja, izuzev u vidu andrićevskog ismijavanja Bošnjaka, kao u tv seriji o Izetu Fazlinoviću ili u onim (auto)šovinističkim vicevima Enisa Bešlagića o Muji i Sulji. Takav ambijent bi gradio postiđene Bošnjake, uvjerene da se nemaju čime ponositi, da su nevrijedni i izgubljeni, pošto se u javnom prostoru pojavljuju tek kao predmet za šegačenje. Poseban udar bi se vršio na Islamsku zajednicu, kao temeljnicu bošnjačkog identiteta, s ciljem da se i u nju ugrade bošnjački gmizavci kakvi su već instalirani u marionetskoj politici. Zavladala bi pomama ismijavanja islama i vjerskih autoriteta, a Srbi i Hrvati bi posebno nagrađivali Bošnjake koji bi se iskazivali kao samomrzitelji. Okupatori bi vodili računa o peglanju svoga zločinačkog imidža, pa bi Bošnjacima dali formalnu zastupljenost u organima vlasti, ali, po mjeri odrođenosti od bošnjaštva i od islama. Na društvenoj ljestvici bi napredovali srpski i hrvatski Bošnjaci, oni što javno govore protiv svog naroda i vjere, što javno progone istaknute patriote i intelektualce. Svi drugi, koji misle istinu i pravdu, bili bi prognani iz stvarnosti, obespravljeni, i uz to satanizirani, za primjer drugima. Bio bi to zreo ambijent za završni udarac u procesu okupacije Bosne, a to je da se na tu prepravljenu istinu u agresiji, po kojoj su žrtve krivci, a krvnici žrtve - stavi pravosudni pečat. Dok bi se s jedne strane na prijevremenu slobodu puštali srpski i hrvatski zločinci, i dok bi se obustavljali procesi protiv njih, zbog navodne zastare, dotle bi se protiv bosanskih patriota otvarali procesi za nepostojeće ratne zločine; oni bi se hapsili i medijski ljagali, i više niko ne bi smio kazati  kako su pod zastavom s ljiljanima ovi oljagani ljudi branili sve bh. narode i njihove vrijednosti. Na osnovu te završne akcije - uloge okupatorskog pravosuđa u pečatanju laži - bila bi ispisana historija po kojoj nije bilo nikakve agresije, već su srpske i hrvatske snage branile Evropu od tzv. islamskog terorizma oličenog u Armiji RBiH, koja je planirala da etnički očisti zemlju od Srba i Hrvata, kako bi se na tom prostoru stvorila evropska „Saudijska Arabija". Bošnjačka djeca bi nosila grijeh kakav su nosila njemačka djeca poslije Drugog svjetskog rata, jer pripadaju narodu koji je htio istrijebiti druge narode, pobiti sve krmače po Bosni (a vidimo kako su lepe „Gavrilovićeve" švargle, krvavice i slaninice!), nametnuti Srpkinjama i Hrvaticama hidžab, Srbima i Hrvatima da nose fes i idu u džamiju, ukinuti rakiju, kocku, golotinju i sve blagodeti modernog čovjeka. Odrastala bi ta bošnjačka djeca pognute glave, u strahu od istine, u stidu od svoje vjere i časne prošlosti. Vremenom bi se ta djeca istopila u legendi o jednom bivšem narodu.

Dejtonska zlotvorina

Kad god se pominju Hitlerovi zločini nad Jevrejima, cionistički zločini nad Palestincima, američki zločini nad muslimanima, komunistički zločini nad slobodnim umovima, kao i svi državni zločini bez obzira na vjersko i etničko porijeklo - uvijek nad tim javnim i masovnim egzekucijama lebdi pitanje: Kako se ne plaše Boga? A strah od Boga podrazumijeva uvid u pravednost vremena, koje je tačan i nemilosrdan sudija. To isto pitanje lebdi na novim, dosad najširim talasom progona bosanskih patriota, u Krajini, i u Sarajevu, odnosno, u Hadžićima. Oni koji kreiraju ove pravosudne lakrdije očito su, kao i Adolf Hitler, uvjereni da ih neće sustići sud vremena. Oni su momentalno apsolutna vlast, mogu hapsiti nevine ljude, uništavati njihove živote i živote njihovih porodica, a da ne osjećaju nikakvu grižnju savjesti zbog nepravdi koje čine. Zašto je to tako? Zato što svi mi nosimo projekciju svoga dobra ili zla na druge, iz onoga što jesmo proizilazi naš odnos prema drugima, pa će tako dejtonsko pravosuđe bez  moralne dileme progoniti čestite ljude, kao što ćemo mi, takvi kakvi smo, razmišljati o duši, o grijehu, o dobroti, sudija, tužitelja, novinara FTV i drugih goniča vladajućeg sistema.

Dejtonsko pravosuđe proizilazi iz svoje političke suštine, činjenice da zastupa (para)državu koja ima kriminalnu genezu, jer je rezultat nasilnog zbacivanja demokratske volje 63 odsto bh. građana, koji su 1992. odlučili da žive u cjelovitoj i građanskoj državi, Republici Bosni i Hercovini, a namjesto koje je nametnuta dejtonska zlotvorina, kojom vladaju oni koji su vodili agresiju protiv Bosne i Hercegovine. Takvo pravosuđe ne može biti drukčije od idejne osnove države koju zastupa, a ta država je - mada pradoksalno zvuči - usmjerena protiv vlastite državnosti, i protiv idejne, povijesne i kulturne suštine Bosne i Hercegovine. Kao i pravosuđe, tako i sve drugo što slijedi dejtonsku nakaznost, nosi iste zlokobne obrasce etničke podjele i svekolike minorizacije bošnjačkog subjektiviteta. Pravosudni progon bosanskih heroja istovjetan je vrijeđanju vjerskih osjećanja Bošnjaka u karikaturama tzv. „Oslobođenja", ili upornom klevetanju Islamske zajednice kao sponzora nepostojećeg terorizma. (...Jer Mevlid je neuračunljiv, taman koliko i Brejvik, pa je suludo za nečiju mentalnu raspuknutost optuživati ikakvu instituciju. Izuzev ako same institucije nisu mentalno raspuknute, kao ove dejtonske.)  Svi ti dejtonski subjekti rade na istom cilju, sa različitim zadacima: neko će hapsiti Bošnjake, neko će ih istjerivati iz njihove kulturne baštine, neko će ih vrijeđati, neko će udbaškim metodama zavrtati ruke tzv. prvacima u Bošnjaka, pa ćemo dobiti farmu glista, itd., a sve ciljem da bude sve manje Bošnjaka, spremnih i sposobnih da uoče nastavak genocida i da se suprotstave (samo)uništenju. Otud zalaganja za bošnjačku jednakopravnost bivaju tumačena kao nekakav radikalizam, po istom obrascu po kome se palestinsko pravo na život smatra radikalnim. Tako je i kod nas obespravljivanje Bošnjaka postalo demokratski standard, čime je borba za bošnjačku jednakost dobila kriminalne etikete.

Godinama već bošnjački političari pridržavaju se dejtonskog kućnog reda, pa ne smiju zucnuti u zaštitu bošnjačke žrtve, bilo da se radi o ugnjetavanim povratnicima, o raseljenicima ili o progonjenim herojima. Narod je, u uvjerenju da treba slijediti političke vođe, sve ove godine šutio i trpio, gledao i razmišljao, i haman shvatio da bošnjački političari u ovoj zemlji ne štite nikoga i ništa, osim svojih privilegija. Ako će im te privilegije doći pod znak pitanja, time što će ustati u zaštitu svoga naroda, onda će izabrati šutnju, i privilegije. Tako se dogodilo da nakon hapšenja ratnog rukovodstva Hadžića narod po prvi put izađe na masovni protest. Okupilo se 4000 povrijeđenih ljudi, da ukažu na bjelodanu nepravdu - da se hapse ljudi koji su  branili sve bh. narode, a ne hapse se zločinci koji su skrivili smrt i nestanak 350 Bošnjaka s područja Hadžića. Pravosudna lakrdija je očita, jer s jedne strane imamo 350 ubijenih civila, i imena Srba za koje se zna da su učestvovali u zločinima nad Bošnjacima, ali njih niko ne hapsi i ne procesuira, dok s druge strane imamo ljude koji ne mogu biti krivi, kao što reče Avdo Hebib - „zato što su u zatvore vodili one Srbe koji su bili naoružani i spremni da naprave još veće zločine". Da li to znači da su trebali pustiti srpske zločince da nesmetano ubijaju, kako bi sebi u budućnosti izborili građanska prava? Ispada da će za ratni zločin odgovarati svaki bosanski patriota koji je u toku rata uhapsio srpskog vojnika! Ali, za ratni zločin neće odgovarati oni koji su u Hadžićima ubili 350 Bošnjaka, jer su ta ubistva, kao i ona u Palestini, Afganistanu, Iraku... - izvedena za dobrobit demokratije.

Strah od ponosa

U odnosu na sve dosadašnje napade dejtonskog (a time i haškog) pravosuđa na istinu o genocidnoj agresiji, napad na generala Atifa Dudakovića i 20 komandanata u Petom korpusu, dosad je najmasovniji udar na patriotsku čast. Sjećamo se, progonjeni su i drugi generali i komandati ArmijeRBiH, mnoge su ti progoni otjerali u smrt, ali ovaj sadašnji progon Dudakovića i drugova, ima značenje udara na cijelu Krajinu i njenu herojsku odbranu. A ako se slomi Krajina, slomljeno je Sarajevo! Na žalost, krajiški ponos se zagubio pod ideologijom mutavosti koju sprovodi veseli Hamdija Lipovača, dok Krajinšnici u njemu gledaju nekakvog svog prvaka, pa ne vide sami sebe. Bihać sramotno šuti, namjesto da organizira masovne demonstracije, sa deset-dvadeset hiljada ljudi, i da glasno poruči: Mi ne damo krajiške heroje! Taman posla, kako bi veseli Hamdija izigravao kralja ako bi u toj Krajini bilo još ljudi vrijednih poštovanja!? Zato je Bihać pretvoren u kazamat komunističkog jednoumlja, u kome se ne mogu održati ni obične tribine, a kamo li mitinzi podrške ljudima koji su odbranili Bihać i Krajinu, i obezbijedili tom Lipovači da godinama bude čio i veseo. Krajišnici bi morali razumjeti kako je politika na uzdama dejtonske ideologije, odakle se kreiraju optužnice protiv bh. patrota, pa se nije uzdati u „lipovače" i ostale. Ako u krajiškom srcu ima ponosa, a ne sumnjamo u to, onda taj ponos mora preuzeti liderstvo u Krajini, što znači - iskazati masovno, jedinstveno, odlučno negodovanje zbog procesa protiv Dudakovića i drugova, koji se hajcaju iz posrbljene Banja Luke i prihvataju iz pomutavljenog Bihaća. Svi koji preporučuju da svako treba da radi svoj posao, progonitelji svoj, a žrtva svoj, da treba odsaburit', pa prenoćiti, pa opet prenoćiti, zapravo pušu u jedra ovoj velikoj nepravdi. Nema ničeg lošeg u pravu jednog naroda da javno i masovno saopšti svoj stav o nekoj nepravdi. Onaj ko Bošnjake gura u strah od svoga mišljenja, od svoga osjećanja, zapravo, Bošnjake gura u nestanak.

Ovim tekstom pozivamo na otvaranje i oslobađanje bošnjačke emocije, tog bola potlačene, ponižene, obespravljene žrtve, koju je povijest podučila kako svoje osjećaje treba skrivati, a svoja ljudska prava ne tražiti, jer su despoti izmislili da će ti - ako zastražiš bolje biti još gore. Takve poduke nisu daleko od pameti, jer će, evo, ovaj tekst neko tumačiti kao poziv na ekstremizam, a zapravo je poziv na slobodu i demokratiju. Oni koji smatraju da Bošnjaci nemaju pravo na ulici, u masovnim protestima, upravo pred pravosudnim instancama, iskazati svoje negodovanje zbog hapšenja časnih ljudi, heroja i patriota ove zemlje - e, takvi su s onu stranu demokratije i antifašizma. A s onu stranu su i bezmalo svi bošnjački političari koji ne nalaze za shodno da se oglase, a kamo li da pozovu narod na jedan dostojanstveni skup podrške uhapšenim i optuženim patriotima. Milorad Dodik bi takvo nešto sigurno uradio, u velikosrpskom slučaju. Jer, Dodik se, za razliku od bošnjačkih gmizavaca, ne stidi, i ne plaši, samim tim što nije dužan nikome polagati račune, do li Beogradu. A Beogradu račune polažu i ovi naši/njihovi, haman. Otud kao opomena zvuči obraćanje načelnika turske Općine Meram iz Konje, Serdara Kalajdžije, na protestnom mitingu u Hadžićima, gdje on, Turčin, poručuje kako -„turski narod podržava borbu Bošnjaka za pravdu". Jadni smo mi ako smo spali na to da nas prije podržavaju turski, nego bošnjački političari, i da naše uhapšene heroje prije podržava turski nego bošnjački narod!

(Saff br. 305, 02. decembar 2011. godine)

KAKVI SU LJUDI BOSANCI

Esselamu alejkum

U nastavku procitajte kako nas je opisao Mesa Selimovic prije nekih tridestak godina.Ljetos sam iscitavao neke njegove knjige i zapazih jednu recenicu koju je ponovio par puta "Bosanac postaje pametan pod starost kada mu pamet vise nije potrebana",ako je mislio na Bosnjake koji su cijeli zivot trosili u igri i zabavi i govorili ima vremena popravicu se kada ostarim mislim da je pogodio a ako NE prosudite sami?

KAKVI SU LJUDI BOSANCI?


Pametni su ovo ljudi. Primaju nerad od Istoka, ugodan život od Zapada; nikuda ne žure, jer sam život žuri, ne zanima ih da vide šta je iza sutrašnjeg dana, doci ce što je odredeno, a od njih malo šta zavisi; zajedno su samo u nevoljama, zato i ne vole da cesto budu zajedno; malo kome vjeruju, a najlakše ih je prevariti lijepom rijeci; ne lice na junake, a najteže ih je uplaštiti prijetnjom; dugo se ne osvrcu ni na što, svejedno im je što se oko njih dešava, a onda odjednom sve pocne da ih se tice, sve isprevrcu i okrenu na glavu, pa opet postanu spavaci, i ne vole da se sjecaju niceg što se desilo; boje se promjena jer su im cesto donosile zlo, a lako im dosadi jedan covjek makar im cinio i dobro. Cudan svijet, ogovara te a voli, ljubi te u obraz a mrzi te, ismijava plemenita djela a pamti ih kroz mnoge pasove, živi i nadom i sevapom i ne znaš šta nadjaca i kada. Zli, dobri, blagi, surovi, nepokretni, olujni, otvoreni, skriveni, sve su to oni i sve izmedu toga. A povrh svega moji su i ja njihov, kao rijeka i kaplja, i sve ovo što govorim kao o sebi da govorim.


A mi nismo niciji, uvijek smo na nekoj medi, uvijek neciji miraz. Zar je onda cudno što smo siromašni? Stoljecima mi se tražimo i prepoznajemo, uskoro necemo znati ni tko smo, zaboravljamo vec da nešto i hocemo, drugi nam cine cast da idemo pod njihovom zastavom jer svoje nemamo, mame nas kad smo potrebni a odbacuju kad odslužimo, najtužniji vilajet na svijetu, najnesretniji ljudi na svijetu, gubimo svoje lice a tude ne možemo da primimo, otkinuti a ne prihvaceni, strani svakome i onima ciji smo rod, i onima koji nas u rod ne primaju. Živimo na razmedi svjetova, na granici naroda, svakome na udaru, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi istorije, kao na grebenu. Sila nam je dosadila, i od nevolje smo stvorili vrlinu: postali smo pametni iz prkosa.


Šta smo onda mi? Lude? Nesrecnici? Najzamršeniji ljudi na svijetu. Ni s kim istorija nije napravila takvu šalu kao s nama. Do jucer smo bili ono što želimo danas da zaboravimo. Ali nismo postali ni nešto drugo. Stali smo na pola puta, zabezeknuti. Ne možemo više nikud. Otrgnuti smo, a nismo prihvaceni. Kao rukavac što ga je bujica odvojila od majke rijeke, i nema više toka ni ušca, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije. S nejasnim osjecanjem stida zbog porijekla, i krivice zbog otpadništva, necemo da gledamo unazad, a nemamo kamo da gledamo unaprijed, zato zadržavamo vrijeme, u strahu od ma kakvog rješenja. Preziru nas i braca i došljaci, a mi se branimo ponosom i mržnjom. Htjeli smo da se sacuvamo, a tako smo se izgubili, da više ne znamo ni šta smo. Nesreca je što smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i necemo iz nje. A sve se placa, pa i ova ljubav. Zar smo mi slucajno ovako pretjerano mekani i pretjerano surovi, raznježeni i tvrdi, veseli i tužni, spremni uvijek da iznenadimo svakoga, pa i sebe? Zar se slucajno zaklanjamo za ljubav, jedinu izvjesnost u ovoj neodredenosti? Zar bez razloga puštamo  da život prelazi preko nas, zar se bez razloga uništavamo, drukcije nego Ðemail, ali isto tako sigurno. A zašto to cinimo? Zato što nam nije svejedno. A kad nam nije svejedno, znaci da smo pošteni. A kad smo pošteni, svaka nam cast našoj ludosti!

Aktuelno

Tribina


Petak poslije jacije namaza

Slijedi

Ramazanski Bajram

04.06.2019 - 06:13 sati

Countdown
završen

Login za članove