Vaktija

Pocetak Klanja se
Sabah
Iz. sunca
Podne
Ikindija
Aksam
Jacija
Džuma namaz na vrijeme!!!

Adresa

E-mail: IZBA/IGBA:
Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je vidjeli.
Imam:
Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je vidjeli.
Humanitarni fond:
Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je vidjeli.
Adresa:
Aarauerstrasse 57
CH-5036 Oberentfelden
Tel: +41 (0) 62 534 06 11
Nat: +41 (0) 77 463 60 82

 

Selamun alejkum i dobro nam došli na stranicu džemata IZBA/IGBA

"Hasanaginica"

 

HASANAGINICA


Šta se b'jeli u gori zelenoj?
Al'je snijeg, al'su labudovi?
Da je snijeg, vec bi okopnio,
Labudovi vec bi poletjeli.

Nit je snijeg, nit su labudovi
Nego šator age Hasan-age.
On boluje od ljutijeh rana,
Oblaze ga mati i sestrica,
A ljubovca od stida ne mogla.

Kad li mu je ranam' bolje bilo,
On poruci vjernoj ljubi svojoj:
-Ne cekaj me u bijelom dvoru,
Ni u dvoru ni u rodu mome.

Kad kaduna r'jeci razumjela,
Još je jadna u toj misli stala,
Jeka stade konja oko dvora;
Tad pobježe Hasanaginica,
Da vrat lomi kuli niz pendžere;

Za njom trce dvije mile cerke:
-Vrati nam se, mila majko naša!
Nije ovo babo Hasan-aga,
Vec daidža Pintorovic beže.

I vrati se Hasanaginica,
Ter se vješa bratu oko vrata:
-Da moj brate, velike sramote!
Gdje me šalje od petoro djece!

Beže muci, ništa ne govori,
Vec se maša u džepe svione,
I vadi joj knjigu oprošcenja,
Da uzimlje potpuno vjencanje,
Da gre s njime majci u natrage.

Kad kaduna knjigu proucila,
Dva je sina u celo ljubila,
A dvje šceri u rumena lica,
A s malehnim u bešici sinkom
Od'jelit se nikako ne mogla,
Vec je bratac za ruku uzeo
I jedva je sinkom rastavio
S njom grede dvoru bijelome.

U rodu je malo vr'jeme stala,
malo vr'jeme ni nedjelju dana,
Dobra kada i od roda dobra,
Dobru kadu prose sa svih strana,
A najviše imotski kadija.

Kaduna se svome bratu moli:
-Aj tako te ne želila, braco!
Nemoj mene davat ni za koga,
Da ne puca jadno srce moje,
Gledajuci sirotice svoje.

Ali beže ništa ne hajaše,
Vec je daje imotskom kadiji.

Još kaduna bratu se moljaše,
Da napiše listak b'jele knjige,
Da je šalje imotskom kadiji:
-Djevojka te lijepo pozdravljaše,
A u knjizi l'jepo te moljaše:
Kad pokupiš gospodu svatove,
I kad podješ njenu b'jelu dvoru,
Dug pokrivac nosi na djevojku,
Kada bude agi mimo dvora,
Da ne vidi sirotice svoje.

Kad kadiji b'jela knjiga dodje,
Gospodu je svate pokupio,
Svate kupi, grede po djevojku,
Dobro svati došli do djevojke,
I zdravo se povratili s njome;
A kad bili agi mimo dvora,
Dv'je cerke s pendžera gledahu,
A dva sina pred nju ishodjahu,
Tere svojoj majci govorahu:
-Svrati nam se, mila majko naša!
Da mi tebi užinati damo.

Kad to cula Hasanaginica,
Starješini svata govorila:
-Bogom brate, svate starješina!
Ustavi mi konje uza dvora,
Da darujem sirotice moje.

Ustaviše konje uza dvora.
Svoju djecu l'jepo darovala:
Svakom sinu nože pozlacene,
Svakoj ceri cohu do poljane,
A malome u bešici sinku,
Njemu šalje u bošci haljine.

A to gleda junak Hasan-aga,
Pak dozivlje do dva sina svoja:
-Hod'te amo sirotice moje!
Kad se nece smilovati na vas
Majka vaša srca kamenoga.

Kad to cula Hasanaginica,
B'jeli, licem u zemlju udrila,
Uput se je dušom rastavila,
Od žalosti gledajuc sirote.


(Bosanska narodna pjesma

Hasanaginica je bosanska i bošnjačka usmena balada koja nastaje između 1646 - 49 u Imotskoj krajini i vjerovatno se prepričavala sa koljeno na koljeno po Imotskom i okolini, dok je nije otrgnuo od zaborava 1774 italijanski putopisac, etnograf Alberto Fortis nazivajući je "morlačka balada" (morlačka = ilirička) a objavljena je po prvi put u njegovoj knjizi Put po Dalmaciji u Veneciji. Od tog trenutka su se počeli nizati prijevodi ove pjesme na raznim jezicima svijeta. Veliki umovi toga vremena Johan Wolfgang Goethe (1775), Walter Scott (1798), A. S. Puškin (1835), Adam Mickiewicz (1841) su samo neka od imena koja su prevodila Hasanaginicu. Prosto se može reći da je Hasanaginica jedna od najljepših i najzadivljujućih balada koju je čovjek ikad stvorio.

Opera Hasanaginica je nastala prema poznatoj bošnjačkoj usmenoj baladi (vidi gore), premijerno izvedena u Sarajevu 2000.godine (libreto:Nijaz Alispahić, kompozicija: Asim Horozić, režija: Sulejman Kupusović) sa primadonom sarajevske opere, Amilom Bakšić, u naslovnoj ulozi.


Ova balada je nastala u Imotskoj krajini, na mjestu odakle se u daljini naziru sjeverni visovi planine Biokovo (1762m). Radnja se dešava u Vrdolu, današnjem Zagvozdu i Župi gdje je Hasan-aga Arapović imao velika imanja. Temelji Hasan-agine kule postoje i danas, kao i mjesto gdje je Hasanagica sahranjena. Njen mezar leži u blizini ruševina kule, kraj tri bunara odakle je zahvatala vodu.
Povrede koje se spominju u baladi Hasan-aga je zadobio u borbi sa kršćanskim odmetnicima (1645-69). Dok je ležao ranjen, njegova žena Fatima Arapović (rođ. Pintorović) ga nije nijednom posjetila, "od stida" kako navodi pjesma. To je bilo u jednom jako patrijarhalnom vremenu gdje se smatralo da je ženino mjesto u kući sa djecom. Međutim, Hasan-aga se naljutio i poslao ženi poruku da da ga ne čeka na dvoru, te da se vrati svojoj majcu u Klis. Ona ga ipak čeka i nada se da će se predomisliti, no on je po dolasku istjeruje sa dvora.

To se dešava najvjerovatnije između 1645 i 1648. Fatimin brat, beg Pintorović, mimo njene želje ugovara brak sa "Imotskim kadijom". To je bio jedan od bogatijih Imočana te je beg Pintorović htio izvući ličnu korist iz toga braka.

Hasanaginica je tada već psihički slomljena žena koja pati za svojom djecom. Zaustavila je svatove kraj dvora da vidi djecu i da se oprosti od njih. Hasan-agina surovost se tada primjećuje kad doziva djecu: "sirotice svoje koje majka neće ni da pogleda."

Njeno srce nije moglo više da izdrži te pada na zemlju i umire od bola i nepravde gledajuću u svoju djecu:

Uput se je s dušom rastavila
Od žalosti gledajuć sirota!

Teško je znati šta se od ovoga stvarno dogodilo, možda sve a možda samo poneki fragmenti. Ipak, zna se da su sljedeće osobe stvarno postojale:
Hasan Arapović - Hasanaga, vjerovatno graničar tadašnje bosanske države
Hasanaginica - Fatima Arapović (rođ. Pintorović), Hasan-agina žena
Beg Pintorović, brat Fatime Arapović

Takođe postoje ostaci Hasan-aginih dvora i kule, kao i Fatimin mezar u blizini.

Bosanski književnik Alija Isaković je iznio zanimljivu konstataciju, napola u šali, da je baladu mogla napisati i sama Hasanaginica (Fatima Arapović) nemajuću kome drugom da ispriča svoju bol i patnju za djecom. Ni ta se mogućnost nebi trebala isključiti.

Sultan Mehmed el-Fatih (osvajac)

Mehmed II zvani el Fatih (Osvajač) (29/30. mart 1432 – 3. maj 1481) je bio turski sultan.

Mehmed II je rođen u Edirnu, tada glavnom gradu Osmanske države, 29. Marta 1432. godine. Njegov otac je bio sultan Murat II, a majka Huma Hatun. Kada je imao 11 godina poslan je u Amaziju da pohađa školu i stekne iskustvo što je bila praksa i ranijih sultana. Nakon što je sultan Murat II sklopio mirovni ugovor sa Karamanskim carstvom koje se također nalazilo u Anadoliji, on je Augusta 1444. sve sultanske ovlasti prenio na svog sina Mehmeda II koji je tada imao 12 godina. U samom početku svoje vladavine, Mehmed II je zamolio svog oca Murata II da preuzme tron pred bitkom za Varnu, ali je Murat to odbio. Bijesan na svog oca, koji se davno penzionisao i živio mirnim životom u Anadoliji, Mehmed II je napisao: “Ako si ti Sultan, dođi i vodi svoju vojsku. Ako sam ja Sultan, ovim ti naređujem da dođeš i vodiš moju vojsku.” To pismo je ipak prisililo Murata II da vodi Osmansku vojsku u Bici kod Varne 1444. Legenda kaže da je Muratov povratak tražio Halil-paša veliki vezir tog vremena koji nije priznavao vođstvo mladog Mehmeda II zbog toga što je Mehmedov učitelj bio njegov veliki neprijatelj i on se bojao da u tom duhu nije odgojio svog učenika. On je kasnije likvidiran od strane Mehmeda II tokom opsade Konstantinopolja na temelju optužbi da je podmićen ili da je nekim drugim načinom pomogao braniocima.

Mehmed II postaje sultan prvi put 1444. godine poslije abdikacije svog oca Murata II To prvo razdoblje vlasti završava iste godine kada mu se vojnici bune poslije poraza od križarske vojske i vraćaju na vlast Murata II. Kada mu otac po drugi put abdicira 1451. godine Mehmed II se pobrinuo da više nikad ne može biti vraćen na vlast.

Postoji priča da je Mehmed II kada je ušao u Palatu Cezara, koja je osnovana hiljadu godina prije Konstantinopolja on je izrekao poznate perzijske stihove: “Pauk plete zavjese u palati Cezara; sova poziva osmatrače u tornjevima Afrasiab.” Nakon pada Konstantinopolja, Mehmed je uzeo titulu Cezar Rima (Kayser-i Rûm), jer je Bizantsko carstvo bilo priznati nasljednik Rimskog carstva nakon što je glavni grad premješten u Konstantinopol 330. godine n.e.

Osvajanje Konstantinopolja je omogućilo Mehmedu II da okrene svoju pažnju ka Anadoliji. Mehmed je pokušao stvoriti jedinstvenu vlast u Anadoliji osvajajući Turske države zvane Bejlik i Grčko carstvo Trebizonda na sjeveroistoku Anadolije, ujedinjujući se sa Zlatnom hordom sa Krima. Jedinstvena Anadolija je postignuta mnogo prije Mehmeda, za vrijeme sultana Bajezita I ali je Bitkom kod Ankare 1402. novoformirana zajednica zemalja uništena. Mehmed II je ipak uspio, kako će se kasnije pokazati trajno ujediniti ove Anadolske države što mu je omogućilo da se nesmetano okrene prema Evropi i tamošnjem širenju. Također, još jedan bitan politički događaj se desio u njegovo vrijeme. On je zapravo uobličio njegov stav prema Istoku. To je bio uspon Turkmenistanskog kraljevstva. Sa vodstvom Uzun Hasana Turkmenistansko kraljevstvo je dostiglo veličinu Osmanskog carstva u to vrijeme ali je u bici kod Otlukbelija Osmanska vojska zaustavila širenje Turkmenistana i pripojila njihove teritorije sebi. Taj događaj je pokazao sultanu Mehmedu II da njegova vojska nema prave konkurencije na Istoku, te se on potpuno usmjerio ka Zapadu. Na tom putu mu je stajala Evropa.

Osvajanja u Evropi

Mehmed II ulazi u konstantinopol sliku nacrtao Fausto Zonaro

Mehmed drugi je na Istok išao do Beograda, gdje je pokušao zauzeti grad John Hunyadija na Opsadi Beograda 1456. Mađarski činovnici su uspješno odbranili grad i Osmanlije su se povukle sa velikim gubitcima na kraju, ali su na poslijetku oni zauzeli cijelu Srbiju. On je također ušao u konflikt sa svojim bivšim vazalom, Princom Vladom III Drakulom od Vlaške 1462. godine od koga je izgubio jednu bitku. Tada je Mehmed II pomogao Vladovom bratu Raduu da osveti Osmansku vojsku i Radu je uspio potpuno poraziti svog brata koji je poražen pobjegao iz zemlje. 1475., Osmanlije su doživile veliki poraz narukama Stefana Velikog od Moldavije u Bitci za Vaslui. 1476., Mehmed je pobijedio Stefana u Bitci za Valeu Albu i umalo je uništio svu malobrojnu moldavsku vojsku. Onda je otpustio upravnika Sucaeve (Moldavija) ali nije uspio nikada osvojiti svu Moldaviju. Zbog širenja kuge i gladi on se sa svojom vojskom morao povući ispred Stefanove vojske i Drakule koji je dolazio u pomoć sa 30,000 vojnika. Mehmed II je napao Italiju 1480. Namjera mu je bila da osvoji Rim i da “ujedini Rimsku Imperiju”, i, u početku, je izgledalo kao da to može uraditi sa lahkim zauzimanjem Otranta 1480. ali je Otranto preuzet od strane papine vojske nakon Mehmedove smrti 1481. godine. Ti oružani sukobi između Osmanske vojske i Evropljana su pokazali da Osmansko prisustvo u Evropi nije privremeno. Tokom vladavine Mehmeda II, Balkanske snage su skoro kompletno asimilirane od strane Osmanske vojske koju nikako nisu mogli zaustaviti. Vladavina Mehmeda II je također dobro poznata i po religioznoj toleranciji sa kojom se ophodio prema svojim podanicima što je bilo veoma neobično za Srednji vijek. Međutim, njegova vojska se regrutovala iz Devširme. Oni su uzimali mladu kršćansku djecu i shodno njihovim sposobnostima ih još u najranijem periodu stavljali u razne službe. Mehmed II je govorio sedam jezika (uključujući Turski, Grčki, Hebrejski, Arapski, Perzijski i Latinski) kada je imao 21. godinu (kada je osvojio Konstantinopolj). Nakon pada Konstantinopolja, on je osnovao mnoge univerzitete i koledže u gradu, neki od njih su i danas aktivni. Mehmed II je također poznat prvo kao Sultan koji je ozakonio kriminal i slične prekršaje uz adekvatne kazne mnogo ranije Sulejmana zakonodavača koji je to uradio upravo po njegovom primjeru. Mezar Mehmeda II se nalazi u Fatihovoj džamiji u Istanbulu ; također i Most Sultana Mehmeda je nazvan po njemu.

izvor: wikipedia.com

Vladar i sjeme

Vladar i sjeme

Vladar na Dalekom istoku je stario i znao je da je vriejme da izabere svog na sljednika. Umjesto da odabere nasljednika između svojih potomaka ili pomoćnika, odlučio se za nešto sasvim drugačije.  Jednog dana je pozvao sve mladiće u palatu i obratio im se: ” Došlo je vrijeme da napustim prijestolje i izaberem budućeg vladara. Odlučio sam da to bude jedan od vas prisutnih.”
Mladići su bili izbezumljeni, ali vladar je nastavio. “Daću svakome od vas jednu sjemenku danas. Jednu posebnu sjemenku. Želim da je posijete, zalijevate i da se za godinu vratite ovdje sa onim što je izraslo iz ove sjemenke. Onda ću procijeniti biljke koje ste donijeli, i onaj ko pobijedi biće sljedeći vladar.”
Taj dan je bio prisutan i jedan dječak po imenu Ling, te je i on dobio sjemenku. Nakon toga otišao je kući i ispričao majci o tom događaju. Ona mu je pomogla u pripremi i sadnji, dok je on zalijevao sjemenku. Ling je od tada svaki dan obilazio sjemenku i gledao da li raste. Nakon tri sedmice drugi mladići su počeli govoriti da su njihova stable već počela rasti. Ling je konstantno provjeravao svoje, ali ono nikako da krene rasti. Sedmice su prolazile,ali ništa se nije dešavalo. Dok su drugi govorili o svojim biljkama kako rastu, on je osjećao sve veću tugu. Prošlo je šest mjeseci od sadnje, ali još uvijek ništa. Mislio je da je on kriv za to i da je ubio sjemenku.
Svi drugi mladići su imali stabla, samo on nije. Ali nikome ništa nije govorio već je čekao da njegovo sjeme izraste. Prošla je puna godina od kad je dobio sjemenku i bilo je vriejme da siv odu kod kralja. Ling nije htio ići prazne kante pred kralja, ali ga je majka uvjerevala da je iskrenost jedino važna. Na kraju je poslušao majku i otišao sa sjemenkom pred kralja. Kada je stigao vidio je prekrasna stabla i biljke kod drugih mladića. Ling je spustio praznu kantu na pod. Vidjevši to, ovi drugi dječaci su mu se se smijali. Nekolicina ga je sažaljavala i govorila mu: “Dobar pokušaj.”
Onda je vladar ušao u prostoriju i razgledavao biljke koje su mladići donijeli, Ling sav postiđen se sakrio u ćošak i stavio svoju kantu za leđa. “Kakva lijepa stabla, cvijeće i biljke ste uzgojili” govorio je vladar, “Danas će jedan od vas biti imenovan novim vladarem.” Odjednom vladar ugleda Linga na kraju prostorije sa praznom posudom: nredi stražarima da ga dovedu naprijed. Čuvši to Ling se prepao: “Vladar zna da nisam uspio. Sigurno će me ubiti!”
Kad je Ling istupio naprijed, vladar ga upita za njegovo ime. “Zovem se Ling”, odgovori on.  Ostali mladići su se smijali i izrugivali mu se. Vladar naredi da svi šute,a onda progovori: “Počijte, ovo vam je novi vladar! Njegovo ime je Ling!” Ling nije mogao vjerovati, kako je on mogao biti novi vladar, pa nije uspio da uzgoji svoje sjeme, kako će biti vladar? Tada vladar progovori: ” Prije godinu dana sam vam dao sjemenke. Rekao sam da uzmete sjeme, posadite ga, zalijevate i nakon toga ga donesete nazad. Ali dao sam vam prokuhano sjeme koje ne može rasti. Svi vi, osim Linga, ste mi donijeli stabla, cvijeće i biljke. Jer ste kada ste uvidjeli da sjeme neće da raste, zamijenili ste sa drugim. Jedino je Ling bio iskren i hrabar i donio mi zdjelu sa mojom sjemenkom. Stoga je on taj koji će biti novi vladar.”

Poslanik, a.s., nas je učio: “Istina vodi do pravednosti, a pravednost vodi u Džennet! I čovjek govori istinu sve dok ne postane “čovjek istine”. Laži vode do fudžura (zloće, činjenja zla) a fudžur vodi do Džehennema, a čovjek koji nastavi govoriti laži kod Allaha, dž.š., će biti zapisan kao lažac.” (Sahih al Buhari, Vol.8:116.)

Izvor:
Knjiga Riznica Mudrosti, hfz. Husjen Čajlakovic

 

Poucna prica: Vrijednost dzuma namaza

Vrijednost dzuma namaza

Priča se da je Hamid El-lefaf jednog petka htio da ide na džumu namaz, ali se našao u dilemi kako da postupi; magarac mu se izgubio, brašno mu ostalo u mlinu, a bio je njegov red da napaja zemlju vodom iz potoka. Razmišljao je: “Ako odem u džamiju propustiću sve ove poslove.” A onda reče sam sebi: “Ahiretski polsovi su bolji i vječniji.”
Pa ode u džamiju na džumu namaz zanemarijući svoje dunaljučke obaveze. Kada je klanjao i vratio se kući, opazi da je njegova zemlja dobro natopljena vodom!? U štali primijeti privezanog magarca, a kad uđe u kuću vidje da njegova žena pravi hljeb od tek samljevenog brašna!? On začuđeno upita ženu o tome,a ona mu reče: “Čula sam neku trku van kuće,a kad sam izašla ugledala sam hijenu kako goni našeg magarca, sve dok joj on ne uteče u štalu. Naš komšija, koji je napajao svoju zemlju zaspao je, pa je voda natopila i našu zemlju. Isto tako naš komšija je imao brašno u mlinu, pa kad je otišao da ga donese, zamijenio je vreću i donio onu našu. Kad je primjetio da je zamijenio veće, donio je našu vreću i ostavio pred vrata.” Hamid sa zahvalnošću baci pogled prema nebesima pa reče: “O Gospodaru! Ja sam prema tebi izvršio samo jednu obavezu,a Ti si mi zauzvrat tri moje obaveze nadoknadio!”

Poslanik, a.s., nas je podučio ko tri džume namjerno izostavi Allah mu srce zapečati. Džuma je sedmično postrojavanje muslimana, a dnevni namazi su svakodnevno postrojavanje.
Jedan jevrejski rabin je rekao: “Kad muslimana bude na sabahu koliko sada na džumi nama nema mjesta na ovoj planeti.”
Izvor:
Knjiga Riznica Mudrosti, hfz. Husjen Čajlakovic

Zapis o zemlji

Jeda od najboljih ako ne i najbolja pjesma o Bosni je i ova od Mehmedalije Maka Dizdara,mada smo je puno puta culi nije zgoreg da jos jednom procitamo ovu lijepu pjesu.

Napomena: Mehmedalija je jedan od rijetih bosanskohercegovackih pjesnika koji se u vremenu komunizma borio za ocuvanje bosanskog jezika i odupirao utjecajima srpskog i  hrvatskog jezika na bosanski.

ZAPIS O ZEMLJI


Pitao tako jednom jednog
vrli pitac neki:
A kto je ta šta je ta da prostiš
Gdje li je ta,Odakle je ta
Kuda je Ta Bosna Rekti.
A zapitani odgovor njemu
hitan tad dade:
Bosna da prostiš
jedna zemlja imade
I posna I bosa da prostiš
I hladna i gladna
I k tomu još Da prostiš
Prkosna Od Sna

Mak Dizdar

 

Kaimija 4.Dio

KAIMIJA  4. DIO


Pobismo se ja i Jankovic Stojane. Namlati on mene pernim buzdovanom, tri godine da me majka u prijesne ovnujske koze umotava. Ali i ja sam njemu, bogme, nadodavao što sabljom, što teškom drenovacom.

Nekom Krajišniku se slucajno omace berdanka. U jednih se konji poplašiše. Drugi pomisliše da je zagon nareden, pa se stisnutih vilica i ociju izdreljenih od straha i gnjeva poljem ustremiše. Šta bi i kako dalje bi, ne umijem ti reci.

Ja na Kladušu iznesoh jednu toku u rvanju otkinutu sa strašnih prsiju Jankovic Stojana. Kuna Hasanaga poznade toku svog rahmetli amidzica, pa povika na me da sam je ukrao, da sam hrsuz kakvog na Krajini nema i naredi seizima da mi udare dvadeset po tabanima. A toku rodakovu namjesti sebi na prsima. Jer, veli, to mu dode po nasljedstvu.

Tako ti je to sa sirotinjom, moj uceni šejh Kaimijo!

A tebi hvala, ti meni toliko dobro ucini, a ne zaiska ni da ti kundure u potoku operem. Vidi se, nekakav si plemenit i duševan. Mogao sam ja i ostati, molio me Avdaga, veli ostani Tale, s nama, na moju rijec, biceš, postavljen za sejmena. Mozda postaneš i buljukbaša, a za placu ne brini dok je mene zivog. Samo neka ti Allah ocuva mušku snagu i junacku dušu! A ja njemu velim:

zalud ti je, ago, besjediti, da mi dadneš da me do kraja zivota pola beogradskog pašaluka dvori i odrzava, ne bih ti ostao.

Kud bi Krajina bez svog Budaline!

Zar bi Bosna bila inat-pašaluk da joj nije i ovakvih?!

A i kako bih pustio tebe, Hasanefendijo, da putuješ sam tako ucen, tako ugledan, preko ovih strašnih šuma i vrleti. Ima vuk, a ima i hajduk. Kazu, otkako je Sokolovic umro i ovo Carstvo pošlo nanize, bez brza oka i još brze ruke, ne moze se glava kroz Bosnu pronijeti. I, de, tako ti dina i imana, pojaši, efendijo, ti pojaši, a ja cu da povedem, bice i mom Kulašu cast da tako ucenu tursku svetinju prenese do Sarajeva. Bujrum, efendijo, i pridrzi se za oblucje.

I oprosti za ovo što cu ti reci: ne zali za onom zenom, makar ona svisnula za tobom. Ona je od Pilavija, ili unuka ili praunuka cuvenog Muzaferbega. Sa slugom je rodila sina, na svog djevera je iz kubure pucala. U Turciji je lopova na kucnim vratima sasjekla. Dvojicu je susjeda raskucila pokazujuci im urijetko lice na pendzeru. Katkad je snalaze bijesovi, pa grize sebi misice, cupa kose, valja se, vrišti, bjezi od kuce. Za tobom je plakala, ali ti bi propištao majcinim mlijekom da si se kojom nesrecom svezao s njom. Ubila bi te, da oprostiš, milovnjem.«

Cutim ne otkrivajuci sagovorniku da sam ja preko majke lozom od Pilavija, ni šta se sve sa mnom i mojom - rodakom dogadalo. Ako ima neko ko prašta, oprostice nam rodoskrvnuce. Oboje smo mladi i gladni zivota.

Samo se cudim, kako to - još na odredište nisam ni stigao, a zemni vjetrovi vec razbucaše moje svete namjere.

Mogao sam uci u Sarajevo neprimjetno i u njemu pozivjeti ne skrecuci paznju na se. Ali bih umro kao hamalin ili s prosjacki pruzenom rukom na pragu imareta. Sarajevu na caršiju treba banuti ili kao sila ili kao zapanjujuca opsjena. Onda ono rširi ruke i kazuje dobrodošlicu kakvu ni najlaskaviji stambolski jezik ne bi umio.

Kazem, Talu, šta god ja na Višegradskoj kapiji radio, on neka drzi ruke dignute nebu i vice - amin! Ja stanem uz debeo kameni dovratak i zaucim dugu a beznacajnu molitvu koju niko u Sarajevu još ne zna, i to tako glasno da su prolaznici s dvjesta aršina morali svracati ovamo da vide ko to ibadet cini na mjestu i u vrijeme kad niko drugi ne uobicajava. Ja zavijam i tezem, a moj Tale grmi amiiin!

Samo se Kulaš pokunjio i cuti. Nije mu zamjeriti. Onom ko nosi, nije do sprdnje. Zraknem desno i lijevo i vidim, okuplja se i natiskuje svjetina i pomalo primice u tijesno nabijenom polukrugu. Oni prvi zategnuli nazad, odupiru se gomili koja ih tiska na nas, a lica im zmrljana zabunom od nedoumice, sujevjernog straha, sokacke radoznalosti i svrbeza da se bude prvi pred cudom. Cuh kako dva-tri najbliza pendzera zveknuše kukicama. Jer nema rdava djela kome makar jedno zensko oko ne bi bilo ucesnik ili bar svjedok.

Kad sam tako nakupio naroda dovoljno i za docek vezira kamoli Hasana Kaimije, okrenem, obrnem širokim rukavima i pocnem toboz iz temelja kapije isukivati zmije koje samo Kulaš i ja ne vidimo, a svi ostali vide dovoljno jasno i za san i za javu.

Pošto se poigrah s njima, ja ih sabih pesnicama i nogama u zemlju i objavih da sam za iduce desetljece otklonio sve opasnosti od grada Sarajeva. Onda udarih u jedno mjesto u zid, a iz sura kamena potece snazan mlaz vode. Napih se, zahvalih bogu na ovakvoj vodi, pa jednim zamahom rukava ugasih mlaz.

Prodoh malo ulijevo kako, bih pogledom mogao obuhvatiti i Vratnik i Bistrik i Bašcaršiju i Hrastove i lugove prema Ilidzi, pa podigoh ruke i ilaknuh tonom koji bi i bezvjercu natjerao pobozni strah u kicmu. Prisutni me nisu mogli razumjeti jer sam vikao na jednom provincijalnom narjecju persijskom. Pracen Talovom amin-grmljavinom, urlao sam sto mi je padalo na pamet nadohvat i ofrlje.

Drago moje rodno Sarajevo, jest da sam te se ja, Hasan Kaimija, plaho zazelio. Uvijek ljudsko srce vuku zvuci i oblici zapamceni u vrijeme kad se uzivalo u carstvu majcina krila. I lijepo si mi kad te ovako svisoka pogleda covjek koji na tvom sokaku kruh svagdašnji nije zaradivao i koji nije osjetio surovost tvojih zatvorenih kapija i sumnjicavih ociju. Prosto da klekne preda te i pokloni se cudima tvoje ljepote namjernik koji ima dovoljno groša za pojasom, dovoljno da ne mora od tebe u zajam zaiskati i dovoljno da moze pobjeci kad mu ti i ono drugo lice svoje pokazes.

Pa pošto ja dosad na tvom sokaku hljeb svagdašnji zaradivao nisam, niti mi, cini mi se, moze nauditi surovost tvojih zatvorenih kapija i sumnjicavih ociju, a imam podosta groša za pojasom i u njedrima i imacu uvijek dok je ove magije i širokih šejhovskih rukava, dok ja dolazim ovakav, a tvoji zitelji me docekaju ovako, bicu sit i zdrav i moci cu da ti se divim, a ti mene da poštuješ. Ja u tvoju sitnicavu sujetu dirati necu.

Ali necu ni kao Gazi Husrefbeg po tebi zidati zaduzbine, pa da ti meni na kraju odmjeriš od šake do lakta i da ja odem na onaj svijet šutnjom i mrznjom zatrovan kao sto je odlazila vecina onih koji su ti neko dobro ucinili. Necu, da znaš, tako mi ovih mojih snazih šaka, hitre dovitljivosti i opsjene za priproste pomocu kojih se jedino moze izici s tobom na kraj.

Budi mi zdravo, moje drago Sarajevo, da bog da i ti jednom bilo prijestonica makar i bez vladara. Ali za prijestonicu potrebni su širok duh i carsija na kojoj je slobodno i viknuti i precutati. A ti to bar dosad nisi imalo. Kako ces imati kad je u te navalio gladan Hercegovac, lukav Focak, razmetljiv Nikšicanin, svadljiv Vlasencanin i galamdzja Kladnjak, pa se svaki do nedjelju odjene po šeherski i naziva sebe - Sarajlijom, a Sarajlija - nije.

I, molim te, moje drago rodno Sarajevo, primi mene, Hasana Kaimiju na svoje sokake i u svoje deftere, i ne budi grubo i pakosno prema meni, kao sto to vec znaš prema svom rodenom biti, nego pruzi mi ruku, a povjeri dušu, inace, ja, Hasan Kaimija, napravicu od tebe takvu sprdnju, a na te navuci takvu nesrecu kakvu ne moze ni gràdom optereceno nebo. Hocu, tako nam obadvome onaj cutljiv Trebevic pomogao!

Amin!

Amin, grme prisutni uzdignutih ruku i ociju zacakljenih od pobozne zanesenosti.

Ja ne htjedoh dalje da zloupotrebljavam njihovo poštovanje prema meni, sirotom putniku u pohabanom dzubetu, prljavim razvaljenim kundurama i sa zelenom ahmedijom oko glave. Neka koje amin ostave i za kasnije. Istorija je obilna iznenadenjima. Aminanje treba pametno rasporediti duz citavog zivota.

Podoh pognute glave niz Vratnik.

Za mnom jeci talasavo gundanje salavata i drugih molitva. S pendzera i s kapija pobozan šapat prati svaki moj korak. Iz jednog mušepka poletje zlatom optocena cevrma prema meni, ali je kao ruzinu laticu vjetric zanese nazad, nad glave gomile. Digoše se mnoge ruke, ali djevojacko grlo zamoli:

»Šejhu Kaimiji, šejhu Kaimiji, Allah ga blagoslovio.«

Doturiše je meni, a ja je zadjenuh za kapu, neka bude moj sveti bajrak. Jer meni je tek dvadeset i šesta godina.

Preda mnom trce momci i prostiru serdzade i cilime da po njima hodam. Kako je Tale za mnom vodio Kulaša, neko izokola bojazljivo primijeti da bi cilime trebalo izmicati odmah iza mene da konj ne balega po skupocijenom tkanju, ali ga neko drugi, pobozan i strog, opomenu da u ovim uzvišenim trenucima ne misli na bijedne stvari ovog svijeta.

Ja okrenuh lijevo prema Podmlinima i potrazih kucu u koju su me moj red, teskera i moja namjera uputili.

Gomila nagrnu za mnom gundajuci molitve slozno i neprestano.

Tako udoh u Sarajevo. Cim sjedoh da se odmorim, sjetih se cevrme. Uzeh je svu u šaku i zagnjurih lice u njene mekote i mirise. Kao zvijer, kao najputeniji kurjak omamljen mjesecinom i zovom ljubavi, njušio sam, udisao, halapljivo srkao obecanje bluda. Ljubeci njedra o kojima je cevrma šaptala, zaboravih otkud i zašto sam tu. I da sam nosio licnu poruku sultanovu beckom cesaru ili mletackom duzdu, zaboravio bih je, kamoli ne neodredenu izmaglinu svojih svetackih dobrotvoriteljnih namjera.

Molba covjeka iz vlasti za obicna smrtnika je samo lijepo receno naredenje.

Zamoli mene kadija da mu ispunim jednu zelju, ali što dalje od mahalskih i caršijskih ociju i ušiju. Kasno nocu upustih u svoju odaju dvije zene. Kadijina sestra Esmehanuma, uvede nevjestu Omeragincu s Vratnika. I šapnu meni:

»Šejhefendijo, ona ce ti sve reci. A ti, pomozi kako znaš, mehlemom ili molitvom!«

Zamolim Tala da Esmehanumi, koja je prekoracila pedesetu, posvijetli da prede u drugu sobu. Zena odmjeri kršnog granicara i zamoli me da dopustim Talu da s njom posjedi za sve vrijeme pregleda. Strah je da samuje u praznoj sobi; u ovoj kuci kroz koju prolaze i andeli i davoli i gdje je svaki šušanj znak njihovog hoda ili lepeta krilima.

Ja dopustih Talu. A Esmehanumi rekoh da nipošto ne ulazi k meni dok je ja ne zovnem. Nahvalih joj junaka i uvjerih je da ce on, koj i tako vjerno i dobro cuva granicu carstva, znati cuvati i njenu glavu i njen obraz i od stvarnih opasnosti i od pricina.

Pa se vratih bolesnici. Mlada Omeraginca sjedi savijenih koljena skrivena u krpu skupocjene feredze.

»Skini se!« naredim.
»Ja? «
»Necu valjda ja!«
»A što da se skinem, pobogu efendijo? «
»Ne mogu razaznati bolest kroz toliko krpa u koje si se zamotala! «
»A šta sve da skinem, efendijo?«
»Zasad samo feredzu!«
»Ah, a ja mislila...«

Ustade nevjesta i smace feredzu i baci je kraj sebe, a ja zamalo ne jauknuh od bola što mi sijevnu i proze eve srcane damare. Obeznanjen stojim pred njom kao da je neko otvorio rajske dveri. Drhtim raspamecen, a davoli pohote zajahali mi na oba ramena i pritišcu me - pokloni se, Kaimijo, pokloni se, udri celom o pod, ovo je tvoj bog!

Stoji i ona. Dva oka, dva sjajna mjeseca gledaju me kroz zlatnu izmaglinu trepavica kao što bog gleda svog roba koji se savija u prašini - svisoka, podsmješljivo i pomalo zacudeno.

»Paa, efendijo? « kaze ona, srecom - trijemo i malcice nestrpljivo, i tim udarcem me vrati opet u polozaj lijecnika.

Oslušnem joj bilo.

Ni svemirski casovnik mijena ne radi pravilnije.

Pipnem joj celo.
Blaga toplota zdrava djeteta.

Premjerim je, izmjerim okom, sve na njoj sliveno i srezano po savršenoj mjeri i razmjeri. Beonjace bistre, zubi snazni, zdravi i u dlaku rasporedeni kao u Ibni-Sinaovom udzbeniku, bokovi, bedra i stopala u harmoniji kakvu postize samo pokoja igracica na dvoru. Dah cist i mirisan. Nokti rumeni i sjajni.

»Sjedi! «
»Hocu. «
»Kazi šta te boli?«
»Ne boli mene ništa. «
»Nego? «
»Meni su i tetak i tetka naredili da ti otvoreno kazem sve. Ja cu ti reci, ali ti se molim, šejhefendijo, nemoj me reziliti, ni kriviti... Golema je nevolja, kunem ti se! «
»Da cujem!«
»Moj je Omeraga preklani s janjicarima otišao na vojnu i nije se vratio. Vele - sasjekli ga nekakvi kozaci. Eto, otkad mog Omerage nema, mene je snašlo. Legnem ja, a ono pocne. Najprije u trbuhu i prsima kao da nešto raste, raste, kvasa, pa onda navali na srce, na grlo, guši me, oci da mi iskoce - koliko me guši. Jedva dokopam snage da vrisnem. Sjate se oko mene moji i pitaju šta mi je, a ja im ne umijem reci. Samo, eto, gušim se... A onda, kad se oni razidu, ja udarim u plac, pa ridam, cvilim, zalost u srcu se ugasi i mogla bih vala i da se nasmijem, ali ja placem, placem... I bude mi malo lakše. A sad da ti još nešto kazem, ama ti se opet molim, nemoj me rezil uciniti!«
»Samo ti pricaj! Bolest nije sramota.«
»Mene pohode šejtani.«
»Baš? «
»Jest, pejgambera mi! Kad me plac prode, a ono prvi, golem, rumen, lijep, da oproetiš, eto takav kao ti... ama nema ahmedije i brkovi su mu malo dulji, sjedne meni kraj dušeka i pocne da se umiljava: ustani, bona, Zumreta, eno Halid kazandzija sa sazom pod pendzerom, zar ne cuješ, kako pjeva?! Ja ustanem, a sokak pust... samo fenjer na raskršcu zmirka. Legnem, a on opet: ustani, bona, Zumreta, eno svatovi došli po te, cekaju pred avlijom da im kapiju otvoriš! Ja ustanem, pogledam, pred kapijom nigdje nikog. Onda ti mene uhvati nekakav strah, pa bjezim iz sobe, bjezim tetki ili sestrama u dušek, i jastuke na glavu nabijam da ne cujem, da ne vidim. Ali on provri odnekud iz potiljka, ali nekakav drukciji i vice meni na uho: ustaj, eno te ceka Sejdo kasapin, cakšire skida i šake trlja, na te ceka... Ja placem, placem... šta cu, pobogu! «
»Glava te ne boli?«
»Ne boli.«
»Taj strah te ne progoni danju? «
»Nece ako šta teze radim i ako ima celjadi i galame po kuci.«
»Aha! A kad je rahmetli Omeraga bio ziv, nisi to imala?«
»Nisam.«
»Hm! De najprije popij u pet gutljaja ovo što cu ti dati!« Pruzim nevjesti cašu jakog hercegovackog vina s dva grumena šecera. Ona prošapce bismillu i polako ispije. »Sad, cekaj malo dok ljek ne potece s krvlju kroz zile!«
»Hocu, efendijo!«

Sacekamo, ja premro od ushicenja njenom ljepotom, ona sva od umiljatog cistog povjerenja zdrave zene.

»Kako se osjecaš? «
»Nešto mi grije uši. I po prsima zmarci hodaju.«
»Dobro je. Znci, djeluje lijek!«
»Vala, efendijo, ako treba, ja cu bogme još tu jednu cašu lijeka da popijem. Bog ga blagoslovio i ko izmisli ovaj lijek. Ah, kako lijepo grije. Pa mi sve nekakva snaga i radost teku kroz noge. Mogu ja još jednu cašu ako treba...«
»Dobro, na još jednu!«
»Oh, kako grije!«
»A sad lezi! Eto, tu na šiljte! S koje ti strane sjeda šejtan? «
»Nece pri svjetlu!«
»Dobro, ugasicemo cirak! «
»Tako! S lijeve mi dode...«
»I ja cu sjesti s lijeve. A veliš, pocne od trbuha, pa udari u prsa? «
»Jest, od pupka, pa ce... da oprostiš u sise obadvjje... a onda u grlo!«
»Aha! E, deder sad raskopcaj se! Da te ništa ne steze!«
»Hocu, efendijo!«
»Ja cu sad šakama da ti pokrijem prsa i pupak. Da vidimo hoce li on doci. I, hoce li te gušiti.«

On ne dode.

Cekali smo ga i ja i Zumreta cvrsto stisnuti jedno uz drugo, cekali, a mogla je i sva vojska pakla da dode da igra i skici oko nas, mi sigurno ne bismo ništa ni culi ni vidjeli.

Kaimija 3.Dio

KAIMIJA  3. DIO


Ljubav i strah, kad slozno traze, naci ce izlaz brzi i bolji nego što bi ga našla suha mudrost da tri dana cuci s prstom na celu. Pomogoh zeni da se popne u sedlo prebravši je na brzinu još jednom od grla do dlanka, vranca provedoh do ivice smrecanja i ošinuh ga po sapima, a ja se s jataganom vrnuh u šumu, pa pozurih daleko unaokolo. Namjeravao sam na livadu, na zborište izici otud odakle su kesedzije napale. Neka putnici vide da se ja posljednji iz boja vracam. Obidem poizdaljeg, a šuma cuti, vlazna i divlja. Glasovi pobjednika cuju se dalje, blize karavanu. Ja cu odavde prema njima, samo na drum da sljegnem.

Zakoracim na crnu golemu kladu.
Pod njom - napola lezi, napola sjedi mlad razbojnik, lijevu krvavu nogavicu do prepona rasjekao, pa pušcanu ranu previja. Cu mene i posegnu za komadom sablje, ali kad me vidje u zelenom dzubetu sa zelenom ahmedijom oko glave, obje ruke mu klonuše. Pomislio je jadan da sam kakva onosvjetska svetinja koja uzima dušu ranjenima. Odrvenjele usne mrdnuše da šapnu posljednju molitvu.

Taknuh mu tjeme vrhkom noza.

»Ti, koji si ti?«
»Omer, sin Vehabov.«
»Odakle si? «
»Ja... ja sam od Cerske. Allah! Jesi li to ti došao po moju dušu? «
»Ovog puta ti praštam. A otkud ti cak od Cerske ovamo? «
»Za nafakom, efendijo!«
»A dobro te udarilo?«
»Nije plaho.«
»Hoceš moci sam?«
»Jakako, efendijo!«
»Evo tebi ovaj moj jatagan, trebace ti. A ti meni daj tvoj patrljak od sablje. I evo ti sitniša, mehlem i platno da kupiš. Gledaj da ranu ne zapoganiš!. Navali sad odmah dosta bukova lista i privij dok do rakije za ispiranje ne stignek Paa, drugi put ne pucaj u nebo, nego trgovcu u prsa, magarce jedan, dabili magarce! I skloni se podalje od druma!«
»Hocu, hocu, šejhefendijo, iz ovih stopa cu ja... Daj da te u nogu poljubim, Bog te blagoslovio!«
Ne dadoh da me u nogu poljubi, Bošnjak je, moze me dohvatiti i naglo oboriti i mojim nozem mi vrat prerezati. Podem ka drumu, a cujem momka iza leda, psuje:

»Kud i na prikaze da udarim, p.... im materina! Eto kakav je vakat došao!«

Na tratini pribire se i ravna karavan, svi zdravi i citavi, ali uzbudeni od bitke, od okršaja. Ugledaše mene, s poštovanjem zacutaše i pustiše ruke niza se, a ja se - posljednji iz bitke, ljuljam s patrljkom otete sablje u desnici (svi znaju da nisam imao sablju), ljuljam se malo raskrecen,
Junak,
najslavniji medu slavnim mejdandzijama,gledaju me kao prividenje, tà - kad ja to skocih, kad li jurnuh na hrsuze, gdje li sablju oteh i polomih, nisam li ja od onih svetih ljudi koje Allah šalje pravovjernima u pravi cas u pomoc?

Smrknut, bacim patrljak sablje njima pred noge u travu i kazem samo.

»Dete da se ide!«

Cutke i poslušno krenuše svi sujevjerno šapcuci molitve. A ja se u bradu smješkam i mislim: boze, koliko li je njih u ovom carstvu cin, polozaj i slavu zaradilo lezeci u trnju dok se boj bije, i pojavivši se u pravi cas pred pravim svjedocima o svom podvigu što ga niko nije vidio? I hoce li biti ikad ijednog carstva što ce u temelj provjeriti je li svacije junaštvo baš podvig ili prica sracunata da opsjeni i prevari neobaviještene?

Smješkam se i izvirujem sta li je s mladom zenom. Na zalost - trgovac je opet drzi za nogu. Ja se oblaznem: neka drzi! Drzao sam i ja.

Neka je slava i hvala razbojnicima koji napadaju trgovce!

Ne ugrabih više priliku da mladu Avdagincu lijecim ni da je spasavam od hajducije. Doduše, trgovac nas je zvao na konak, ali kad vidjeh kako ce ona biti daleko od mene i pod kakav katanac zakljucana, ja samo uzinah. Odlazeci, vidjeh lice i ruku na visokom pendzeru, lice je bilo bijelo kao izaprano platno, a ruka je hvatala grlo.

Zamalo i ja ne zaplakah.

Ali nije moje da ginem prije nego sto cetrdesetu namirim. A u ovom zivotu toliko je tih zalosnih rastanaka, pocevši od majcine utrobe, da se jedan prosjecan skitnica kao što sam ja mora na njih na vrijeme naviknuti, ako ne zeli prepoloviti svoj zivotopis ili biti sam jednog lijepog dana od tudeg sjeciva prepolovljen.

Do vrha Kovanja ispratiše nas trgovac, dva njegova brata i gomilica poboznih i besposlenih. Na raskrcu ja naglas izgovorih molitvu za srecan rastanak. Svi su me slozno pratili gundavim aminanjem. Ja zazivam boga, a mislim na cvrsta bedra i sise zenine. Okrenuo dlanove nebu i izvijam o devet stotina devedeset i devet vrlina Svemoguceg, a dlanovi vrište nebu o svojoj gladi za zeninim slabinama. Uzbudeni slušaoci vide suze na mom licu i ushiceni su znacajem svojim i svog mjesta uvjereni da za njima placem, a ja bih dao deset varoši za jedan prelet njenog drhtavog jezika preko pohotnih zivih usana.

S trgovcem se izljubih, ostali mi pridoše ruci.

Tale povede Kulaša i uporedi sa mnom.

Dugo smo cutke klimali uza stranu. Dan blag i cist, dat ljudima za zdrave igre i uzitke, a meni se mrkne od tuge za zenom.

Tale u hodu slisti poputninu što mu je trgovac na polasku ubacio u bisage, napi se s Kulašom iz jednog korita, obrisa brke, a kad zakoracismo romanijskom visoravni, gurnu prst u uho i zapjeva tanko i glasovito.

Valjda mu dobra voda i naporan hod brzo svariše hranu, on ogladnje, a tada mu opet padoše na pamet Stambol, Krajina i njegova sirotinja u Ribnici. Uze mi se zaliti na svoje starješine, veli:

»... kad ujutru bijeli dan osvanu, stadosmo mi Krajišnici u bojni poredak da od mora daure docekamo. Ali ispred njih Jankovic Stojane izjaha konja u ravno polje i povika: dete, veli, ljuti Krajišnici, da se danas ne bijemo svi, nego mi isturite najboljeg mejdandzju, s njim srecu i mišice da ogledam!

Poceše se medu se moji ljuti Krajišnici gurkati i nutkati. Ali jednoga.glava ljuto zaboljela, drugome uzengije nisu nakratko za mejdan namještene, a trecemu, eto, najednom nešto desno oko zaigralo, nije na dobro. Pa nece. Drugi put ce. Dok ti Licki Mustajbeze ne povika: ha, Budalino, krajiška perjanico, ha, naprijed, posijeci cafira, pola cu ti Like pokloniti!

U siromaha pogovora nema. Ja golim petama podbodoh svog mršavog paripa i izidoh na mejdan Jankovic Stojanu, a on sav sjevti u srmi i zlatu s posjecenih aga i begova poskidanim. Zahvalih Allahu što cu dušmanu napakostiti bar time što s mene nece moci ni uckur plijena zadobiti kad me posijece.


Kaimija 2.Dio

KAIMIJA  2. dio


Oko korita jake cesme s tri lule, konji se zagromilaše ujedajuci se i ciftekajuci. Vrištav zenski glas preplašeno je dozivao Avdagu. Tek tad vidjeh - nju. U modroj feredzi vrtjela se na konju iznad uznemirenih tovarnih paripa, dizala noge, izmicala da je tovari ne prignjece po koljenima, zvala, mahala rukama. Sluge se zbuniše i srdzbom i medusobnim dovikivanjem još vise uznemiriše konje. Tad se vranac pod zenom zubima i kopitima iskoprca iz gomile i jurnu preko polja. Feredza sletje s glave. Raširenih ruku zena je vrištala u sedlu, a konj je sve bješnje brzao. Naglo izbi pred visoku ogradu i, za zenu necekivano, stade uprijevši prednjim nogama pred preprekom. Zena u visokom luku preletje vrancu preko glave i izgubi se u ogradi.

Cekali smo. Avdaga je sam dugo deverao oko zene. Onda pozva mene.

»Šejhefendijo, ako za Boga znaš, jesi li kako vješt boljci? «
»Šta je?«
»Ne dolazi sebi! Ne znam je li ziva ili mrtva.«
»Ne brini! Ako joj srce imalo radi, bice pomoci.«
»De, molim ti se!«
»Ali niko da ne prilazi! I ti ostani podalje!«

Preskocim ogradu.

Mlada Avdaginca lezi na ledima, ruke raširila, celo suncu ponudila, valjda da se ljepotom s njime nadbija. Tri trostruke kandzije ošinule mene po mozdanama od njene ljepote. Jeknem, amaan, zar po ovoj tvrdoj i nemiloj zemlji i ovakva bica hodaju? Zar nisu sva u rajskim naseljima? Drhtim, obilazim oko nje, ne smijem da prihvatim, bojim se - zaturicu pamet, izgubicu se, pa cu da se bacim na nju, ne iz zle namjere, nego da na njoj placem, da otplacem - heej, gdje mi moja mladost prode! Pusti racun i razum savladaše me toliko da ruke ostadoše uz bedra. Kleknem. Pipnem bilo. Radi ispravno. Beonjace - bistre. Ruke i noge pruzene kao u zdravom snu. Uboja nema.

»Da se nije zdrobila? «, pita Avdaga iza ograde.
»Sad cu da vidim. Cekaj!«

Jesam li ja prvi vidar koji je pipnuo bonu ljepoticu tamo gdje po vidarskim pravilima pipanje nema vidarske svrhe? Ako jesam, neka mi se pogane ruke osuše. Ako nisam, što je vjerovatnije, ni prvi ni posljednji, neka mi oprosti Ibni Sina: dugo sam bio siromašan softa, pa ako s aginske sofre bez pitanja uzmem koju mrvicu, mnijem - nije zlocin. A mlada zena je, bogme, sjajna i preobilna trpeza i samo od njenih okrajaka moglo bi se deset mladih gladeta nadovoljiti.

»Da nije šta polomila, pobogu? «, pita aga iza ograde.
»Sad ispitujem. Cekaj i ne ometaj me!«

Moje ruke kao dvije kuje bezobraznice jurnu dašcuci niz mirisnu prostirku tijela, niz lice, niz vrat, pipkam, trazim u pomami kljucnjaca, u zdravom miru dojki, niz oble drumove mišica, po ludnici pupka, jalaah!

Izgubim se, pa opet isplivam, obnemogao od grijeha, a dvije ruke traze, jure, dašcu, svaki im je prst pohlepna zivotinja za se, dok ne ugledah otvorene oci, dva smješljiva osuncana dragulja ljubavi i lukavstva.

Hitar zenski jezik laznu po usnama.

»Da ti ne pretjeraš, Šejhefendijo? « upita ne buneci se tijelom.
»Hm! Pa što ne kazeš da si pri svijesti?«
»Samo sam koljena i dlanove nagulila.«
»Spravicu ja tebi mehlem, dušo...«
»Eeh, ako Bog da! «

Sumnjicavi suprug nadviri se preko ograde.

»Kako joj je? «
»Bice bolje, bice bolje!« rekoh vukuci ruke sebi, a one se otimaju, reze, izvijaju, ne ide im se s plijena. Aga preskoci ogradu.
»De, pokrij se, gotovo je!« dreknu na zenu. Kad ona sjedeci uze da se zakocava i ureduje, zacudih se kako nisam primijetio dvostruk tepeluk madzarija, ni jednu struku dukata, ni drugu - sindzirli altuna, ni trecu - šorvana, ni pojas od dragog kamenja. Ali ko da smotri prašku zemljanu u beskraju zvjezdanih ljepota?

Karavan se opet slozi i krenu. Trgovac je koracao u sredini drzeci zenu ili za nogu ili za uzengiju, ne znam da li zato da ne bi još jedan vidarski pregled morao placati, ili zato da ne bi s jednim softom, sihirbazom i bezobraznikom dijelio ono sto covjek musliman ni s najvjernijim drugom ne zeli da dijeli. A ja se pokajah što nisam gorski hajduk da sad zasjednem za jelu zelenu s druzinom, da pobijem, osim nje, sve zivo u karavanu, druzini sve blago podijelim, a ja - ja da se njoj onako drzim za nogu i pod kutom vezenom mekom cizmicom pipkam clanke i nozne damare. Ali nije svako proklet pozivom koji obavezuje na uzdrzljivost.

Tale i ja hodimo na zacelju i pijuckamo iz moje prevelike ploske, po kojoj je neko u finom drvetu nakitio sve same pobozne izreke. Pijemo i nazdravljamo, ja njegovu junaštvu, on mojoj ucenosti, a oba zajedno - dabogme, tiho, zamamnoj nozici mlade Avdagince.

Ne rekoh Talu: da znam da me u Bosni cekaju i kolac i konopac, opet bih išao, na jatagan se probijao, lipsavao bih za njom, samo da je još jednom vidarski pregledam i mehlem najfiniji da joj spremim. A onda neka me kao zlocinca posijeku ili postave za velikog vezira pa poslije otruju, kako je to vec obicaj u ovom carstvu turskom.

Na prvom dnevnom odmaralištu pridoh trgovcu i kao pravi povjerljivi kucni lijecnik upitah ga - hoce li hanuma kakav lijek, da znam na vrijeme da spravim.

»Jok!« rece ljutito.
»Na tvoju dušu! « uzdahnuh ja pobozno.

Cetiri dana vranac se niceg nije plašio. Na zalost! Samo se suprug drzao ljepotici za uzengiju. I to - na zalost! A ja bih se obavezao da i nju i vranca nosim do pred Rogaticu, samo da joj se mogu za nogu drzati.

Ploska se punila i praznila. Ja se bijah vec rasplakao od ocaja: rajsko naselje tako blizu, a ja ne smijem primirisati ni prag pred njim, kamoli se upustiti u odaje!

Kad bismo pod vrh gore Jadovnika, ispadoše pred nas nekakve kesedzje, bog im dao sva dobra na ovom i na onom svi- jetu, naperiše dzeferdare i povikaše da odjahujemo i pare i nakit na travu bacamo. Tale protjera Kulaša naprijed, trgovac, koji je prije pripadao sarajevskom janjicarskom odzaku i bio pravo zvjere kad su u pitanju njegov novac i blago, podviknu na sluge, pa svi s malim puškama i jataganima u rukama srnuše naprijed. Karavan se na nevelikoj ledini zamrsi, zagromila. Ja svog noza ne isukah. Mene kesedzije nisu napadale. Ja sam samo pratio šta se sa zenom zbiva. Cini mi se - da je ovdje osmanlijsko carstvo polazilo da propadne, a moje ucešce bilo odlucujuce, ni carstvo meni ne bi palo na pamet kraj nje, onakve.

Daleko preda mnom hvatao se dim od pušaka i orila se gora od povika i psovki. Ja se provukoh izmedu konj a i uhvatih vranca za ular. Zena je vikala.

»Ah, pobogu, šejhefendijo, šta se ovo cini?«
»Ništa, ništa samo se ti drzi cvrsto!«
»Odletje onaj moj... a mene jadnu ostavi samu!«
»Ne brini, ja sam s tobom.«
»Bog te blagoslovio! A kuda me to vodiš?«
»Da te sklonim, dušo, ti si ovdje najpreca!«
»Kako kome, moj uceni Šejhefendijo.«
»Meni, bogme, jesi.«
»Pa kud cemo?«
»Ovamo, ovamo!«

Zavedem vranca u gusto smrecanje pa uhvatim zenu oko pasa i pobozno je snesem i posadim pod grm gdje nas ni odmorni hrtovi ne bi našli, kamoli umorni i zadihani hajduci, a pogotovu jedan obican aga koji se bije za dukate, a ovakvo blago ostavlja na drumu.

Podignem joj jacmak s lica i - padnem na koljena pred nju, u prevreloj zabuni da li da joj se kao poganin molim ili kao kurjak da se iz ovog stava spremim za skok na nemocnu zrtvu. Ona bi i da se smijulji i da sacuva obraz briznim izgledom. Pa se nedoumica po njoj razigrala brzacima mreškanja oko ociju i usta. Ja joj pripomognem.

»Mi imamo vremena, je l' de?«
»Valjda ce ih otjerati!« izvlaci se ona.
»Otjerali, ne otjerali, mi smo sigurni.«
»Ja nisam sve dok te ruke ne odmakneš dalje.«
»Ja sam vidar i šejh, ja vidim da ti srce nepravilno kuca.«
»O mom srcu ima ko voditi racuna.«
»Vidim kako taj vodi racuna. Daj da naslonim uho, da osluhnem kuca li na zdravlje ili na boljku.«
»Mozeš ti te svoje brkove i u paprat gurnuti, a ne ovamo kud si naumio.«
»Hahaha! «
»Odbij, cujes li?«
»Samo malo! Ovolicno!«
»Odbij! Pusti me! Ma, pusti kad ti kazem! Vikacu. Nemooj, nemoj molim te, ja sam cestita zena, ne to, nee... molim te, heej, nemoj bolan, ako nas vidi, pobice nas, ne tako! Aoooh, majkoo! A ljudi, cudna hodze! Šta je, ti opet?! Ne tako, poznace... mmm... pasji sine,
oh,
oh,
oh,
majko mojaa!
nemooj, molim te, ne tako!
tako
tako
takoo
jooj
hrsuze,
poganceru pogani
to li se krije pod zelenom ahmedijom, a ja mislila... nee, ništa nisam ruzno mislila, pejgambera mi, samo ti kazem... ne kidaj, poznace, polako, polakoo, ta de, sta si zavro kao kurjak, izgiboh pod tobom, dragi dra aa agi
dobri moj šejhefendijo,
jesmo li dobro zaklonjeni?
Eno, puške još pucaju, a on podvikuje, gine, neka gine, izginuli da bog da svi i on s njima, nije šala, njemu je cetrdeset i deveta, a mene ludu i mladu svezao uza se, on... oh,
ooh,
ta, cekaj, razvezacu,
a on povazdan u magazi, u mrak kuci dode, pare prebrojava i od mene ih krije. Allaha mi dzelešanuhu, i legne, pa sve u snu naglas razbrojava i sa svijetom se kavzi, a ja ovamo, jadna, jastuk suzama kvasim, gorko mi i cemerno, moj lijepi šejhefendijo, ko tankoj travki pod kamenom.
heej,
nisu moja prsa bukova oblovina, ne stisci toliko!
Cuuj,
ucutali su se,
sad ce oni, trazice me, eno ih, cuju se, odbili su hajduke, bjezi,
moram da se uredim. Pomace. Ta, prestani, prestani, molim te, mili moj, dobri... heej, mi smo s kucom prema Kovanju, da znaš!«

Tišina me otrijezni. Trebalo se sad vratiti. Nikako ne smijemo zajedno, jer bi i djecak koji još nije usnio zenu, znao upitati - gdje ste bili i šta radili, kamoli ne ljubomoran suprug koji o tome pita zenu i kad od sestre dolazi.


Aktuelno

Tribina


Petak poslije jacije namaza

Slijedi

Ramazanski Bajram

04.06.2019 - 06:13 sati

Countdown
završen

Login za članove