Vaktija

Pocetak Klanja se
Sabah
Iz. sunca
Podne
Ikindija
Aksam
Jacija
Džuma namaz na vrijeme!!!

Adresa

E-mail: IZBA/IGBA:
Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je vidjeli.
Imam:
Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je vidjeli.
Humanitarni fond:
Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je vidjeli.
Adresa:
Aarauerstrasse 57
CH-5036 Oberentfelden
Tel: +41 (0) 62 534 06 11
Nat: +41 (0) 77 463 60 82

 

Ucitelj i ucenik

Učitelj i učenik

Jednog dana učitelj je upitao svoga učenika: ,,Koliko si vremena proveo sa mnom?“

Učenik odgovori: ,,Trideset i tri godine.“Učitelj ga upita: ,,Šta si za to vrijeme naučio?“

Učenik odgovori: ,,Naučio sam osam stvari.“

Učitelj reče: ,,Svi smo mi Allahovi i Njemu se vraćamo!“

Čitav život si proveo sa mnom, a ti kažeš da sam te naučio samo osam pitanja?!

Učenik odgovori: ,,Da moj učitelju, ne želim biti neiskren, nisam naučio ništa osim toga.“

Učitelj mu zatim reče: ,,Dobro, daj da čujem tih osam stvari.“

Učenik nastavi:

-Prvo, proučavajući ovaj svijet, vidio sam da svako ima nekoga koga voli i simpatiše. Međutim, prijatelji svakog čovjeka prate do kabura, a onda se sa njim rastanu i ostavljaju ga. Zato sam za svoga prijatelja uzeo dobra djela. Kada uđem u kabur sa mnom će ući i moj prijatelj. Učitelj reče: ,,Dobro, a šta je drugo.“

-Drugo, razmišljao sam o Allahovoj dž.š., poruci: ,,A onome koji je pred dostojanstvom Gospodara svoga strepio i dušu od prohtjeva uzdržao Džennet će boravište biti sgurno.“ Spoznao sam da je Allahova riječ istinita. Svoju dušu sam od prohtjeva i strasti suzdržao i usmjerio je pokornosti Allahu dž.š.

-Treće, posmatrao sam svijet oko sebe i primjetio da ljudi vrijedne stvari čuvaju; na to razmišljanje navela me poruka Allaha dž.š. u kojoj kaže: ,,Ono što je u vas prolazno je, a ono što je u Allaha- vječno je.“ ( En-Nahl  96) Zato sam odlučio da sve što imam vrijedno i značajno pohranim na čuvanje kod Allaha dž.š., imajući na umu da sve što ostavim kod Allaha dž.š. bit će mi sačuvano.

- Četvrto, posmatrajući ovaj svijet primjetio sam da mnogi ljudi pridaju veliki značaj svom kapitalu, porijeklu, porodici, položaju. Uvjerio sam se da sve to samo po sebi ne zaslužuje pažnju, imajući u vidu poruku Allaha dž.š. u kojoj kaže: ,,Najugledniji kod Allaha je onaj koji Ga se najviše boji.“ (El- Hudžurat, 13) Zato sam se odlučio na bogobojaznost, kako bi kod Allaha dž.š. bio jedan od bogobojaznih, poštujući zakonitosti i prava svih stvorenja.

- Peto, posmatrajući ovaj svijet i ljude uvjerio sam se koliko ljudi jedni druge proklinju, jedni drugima zadaju teške udarce. Vidio sam da je razlog takvom ponašanju, uglavnom, zavidnost. Razmišljao sam o kur'anskoj poruci: ,,Mi im dajemo sve što im je potrebno za život na ovom svijetu.“ (Ez-Zuhruf, 32) Razumio sam da Allah dž.š. vrši podjelu dobara i blagodati prema Svome Znanju, dajući nam ono što je najbolje za nas. Uvjerivši se u to, oslobodio sam se zavidnosti, mržnje i neprijateljstva prema ljudima, kako bi upotpunio svoj ibadet prema svome Stvoritelju i sačuvao sebe od proklinjanja a svoja djela od zavidnih očiju.

- Šesto, posmatrao sam ovaj svijet i ljude pa sam vidio kako ljudi čine nepravdu i nasilje jedni drugima, kako se bore jedni protiv drugih. Ovo me podsjetilo na riječi u kojima Allah dž.š. kaže: ,,Šejtan je, uistinu, vaš neprijatelj, pa ga takvim i smatrajte!“ (El- Fatir 6) Ja sam u svome životu šejtana uzeo za neprijatelja, onako kako mi ga je moj Stvoritelj predstavio, a oslobodio sam se neprijateljstva prema čovjeku.

-Sedmo, izučavao sam ovaj svijet i čovjeka pa sam vidio koliko je čovjek preokupiran stjecanjem sredstava za svoj život. Uvjerio sam se da je čovjek na tom putu spreman na poniženja i razne vrste ustupaka, koji nisu dozvoljeni, samo da bi ostvario svoj cilj u životu na ovom svijetu zanemarujući Onaj svijet. Vidio sam da ljudi prodaju ahiret za dunjaluk, pa sam se sjetio Allaha dž.š., Koji kaže: ,,Na Zemlji nema ni jednog živog bića, a da ga Allah ne hrani.“  (Hud, 6) Shvatio sam da sam jedno od Allahovih dž.š. stvorenja i svoj sam imetak vezao za Njega, oslanjajući se na ovaj Kur'anski ajet. Uvjerio sam se da je svemu što je stvoreno određena nafaka, a da je čovjek stvoren kao nejako biće, stvoren da se trudi, kako Allah dž.š.kaže : ,,Čovjeka smo stvorili da se trudi.“ (El- Beled) Uvjerio sam se da je ovaj svijet stvoren kako bi se čovjek na njemu trudio, i za taj trud nagrađen bio, znajući da sve što uradim da me Allah dž.š. gleda i da ću se Njemu povratiti i za to biti obaviješten, kako Allah dž.š. kaže: ,,Reci, trudite se, vaš trud će vidjeti Allah, Njegov poslanik i vjernici, a zatim ćete biti vraćeni Onome koji poznaje nevidljivi svijet i obaviješteni o onome šta ste radili. (Et-Tevbe)

-Osmo, posmatrao sam ovaj svijet i čovjeka pa sam uvidio da se mnogi ljudi uzdaju i oslanjaju na stvorenja poput sebe. Neki se oslanjaju na svoju trgovinu, neki na svoj zanat, neki na profesiju, neki na svoje tjelesno zdravlje. Uglavnom, sve se svodi da se čovjek oslanja na nekoga poput sebe. Razmišljajući o ovome povezah to sa kur'anskom porukom, u kojoj Allah dž.š. kaže: ,,Onome koji se u Allaha uzda, On mu je dosta.“ (Et-Talak 6) Imajući u vidu da je najbolji oslonac, osloniti se na Allaha dž.š. Družeći se sa onima koji se na Njega oslanjaju, ja sam se oslonio na Njega, znajući da je Njegov oslonac dovoljan.

Kada je ovo saslušao, učitelj reče svome učeniku: ,,Neka te Allah dž.š. blagoslovi, o moj učeniče. Dugo sam vremena posvetio izučavanju Tevrata, Zebura, Indžila i Kur'ana. Sve poruke koje se nalaze u ovim riječima koje su ljudima objavljene sadržavaju ovih osam pitanja. Onaj ko bude praktikovao ovih osam pitanja, on je dostojan sljedbenik Allahove dž.š. vjere.

Allah dz.s je Svemoguci Stvoritelj! Zahvaljujuci Njemu smo na ovom svijetu, On nas je stvorio i na pravi put nam ukazao. NJemu zahvaljujemo da mozemo da mislimo, govorimo, da se radujemo, smijemo i placemo. Njemu zahvaljujemo da posjedujemo srce u kome ljubav, radost, bratstvo i iskrenost rastu. Mi muslimani smo najsretnija bica jer se mi Allahu molimo. Mi nikada nismo sami i nikada nismo ne zasticeni, On je uvijek sa nama i kada nikoga nema! Zato moramo biti zahvalni zahvalnoscu koja je cak i neopisiva koju mogu osjetiti samo potpuno iskrena srca, ona koja se pokoravaju svim naredbama i cuvaju svih zabrana. Sve sto je od Allaha prihvatamo i Njemu se pokoravamo!

Kada nastupa Nova godina?

وَالْعَصْرِ

Tako mi vremena, -

 

إِنَّ الْإِنسَانَ لَفِي خُسْرٍ

čovjek, doista, gubi,

 

إِلَّا الَّذِينَ آمَنُوا وَعَمِلُوا الصَّالِحَاتِ وَتَوَاصَوْا بِالْحَقِّ وَتَوَاصَوْا بِالصَّبْرِ ‌

samo ne oni koji vjeruju i dobra djela čine, i koji jedni drugima istinu preporučuju i koji jedni drugima preporučuju strpljenje.

Neka je neizmjerna hvala Uzvišenom Gospodaru, Allahu Silnome i Mudrome. On nam život daje, održava nas, usmrtiće nas i Njemu ćemo se vratiti. Neka je salavat i spas na Allahovog miljenika, poslanika Muhammeda, a.s., najboljeg učitelja ljudskoga roda, na njegovu časnu porodicu, ashabe i sve vjernike do Sudnjega dana.

Svi ćemo se sigurno vratiti Allahu ali je samo neizvjesno kada, gdje i kako. Neizvjesno je i to s čime ćemo se vratiti svome Gospodaru. Da li sa dobrim ili lošim djelima, uspješni ili poraženi, spašeni ili izgubljeni? Vjernici se ne plaše ovih pitanja kada znaju da ih je Allah Uzvišeni poštedio svih gubitaka pa i onda kada mnogi misle da su vjernici ti koji gube.

Ovih dana se svijet priprema za dan koji su uzeli kao računanje nove epohe ili ere. Ništa to nije strašno kada znamo da su ljudi i prije imali svoj kalendar po kojem su bilježili vrijeme i ravnali se po njemu. Vrijeme je dao Uzvišeni Allah i samo On zna tačno kada je ono počelo da se broji. Taj pješčani sat iz dana u dan ističe, protiče i bliži se svome kraju a svijet, naravno onaj neobuzdani i neprosvjećeni, misli kako se dešava nešto lijepo. Bliži im se kraj a oni se kao vesele. Kada im samo pomeneš smrt oni se prepadnu a još kada bi bili svjesni polaganja računa onda bi sigurno zanijemili i poželjeli da ta „luda noć“ nikada ne dođe, da dani prija nje vječno traju. Međutim, ipak ona mora doći sa svim svojim ludostima i gadostima.

Neki smatraju da Kršćani iz ljubavi prema Isa, a.s., troše milionska sredstva da okite svoje gradove, ulice, kuće, šume i sve što se okititi može. Da je to iz ljubavi prema njemu onda bi oni znali da je Isa, a.s., poslanik ljubavi i pravednosti pa bi im naredio da se klonu tih kićenja nego da ta sredstva udijele siromašnim, iznemoglim i ugroženim ljudima kojima bi pomoć spasila ugroženi život.

Ljubi bližnjeg svoga su riječi po kojima se Kršćani deklarišu i identišu. Izgleda da im čovjek više nije bliži nego su to životinje odavno postale. Ovih dana se kupuju posebni pokloni kućnim i okokućnim ljubimcima jer se i njima bliži kraj. Dolazi kraj svim ovosvjetskim uživanjima, sprovođenjima i pretjerivanjima. Eh, kada bi to oni znali i kada bi bili svjesni ove istine. Bez obzira na sve pogledajmo još neka zbivanja oko Nove godine.

Dan kada je Musa, a.s., spasio narod Israelćana od surovog Faraona jeste 10. Muharrem. Dan koji Jevreji posebno obilježavaju i na taj dan poste. Muslimani također poste ovaj dan jer ga smatraju bitnim za ljudski rod. Međutim, ovaj datum pripada kalendaru koji se naziva „Lunarni“ a istovremeno muslimanski. Izgleda da se ovo vrijeme računalo na isti način još prije rođenja Isa, a.s. Dakle, naš kalendar, muslimanski kalendar je nastao daleko prije ovoga po kome se danas ravna vrijeme u čitavom svijetu. Mi priznajemo i njega jer se vezuje za Isa, a.s., a on je također jedan od Božijih poslanika. Kršćani, istočne i zapadne varijante su uzeli rođenje Isa, a.s., kao datum početka računanja nove ere ili epohe. Pogledajmo sada i ovu činjenicu u kojoj stoji da zapadni Kršćani smatraju 25. decembar za dan rođenja Isa, a.s., dok istočni Kršćani smatraju da se to dogodilo 07. januara. Diferencija je u dvije sedmice. Ipak su se našli na sredini pa su uzeli 01. januar za dan Nove godine. Dakle, izgleda da ova Nova godina ne nastupa na dan rođenja Isa, a.s., nego baš na 01. januar.

Muslimani tačno znaju datum rođenja Muhammeda, a.s., ali taj datum nije dan nastupanja Nove godine, novog vremena za muslimane. To je ujedno dokaz da je islam počeo sa Ademom, a.s., a ne sa Muhammedom, a.s., koji ga je zapečatio. Muslimani su uzeli 01. Muahrrem za dan Nove godine i to iz razloga što se na taj dan desila Hidžra, preseljenje muslimana iz Mekke u Medinu da bi nesmetano živjeli kao muslimani. Za muslimane je ovo jako bitan trenutak i ovo je zaista jedno novo vrijeme za muslimane tog vremena.

Svi pomenuti obilježavaju nastupanje Nove godine. Muslimani izvode prigodne vjerske programe da bi okupili vjernike i vjernice i tom prilikom im objasnili značaj ovog datuma. Nekada su i Kršćani činili slično ali danas je situacija mnogo drugačija. Danas se na ovaj datum desi najviše ubistava u toku jedne godine, najviše pljački, silovanja, zlostavljanja, eksplozija, troškova i štete. Kao da slute da im je tu noć potpuni kraj i kao da se ne nadaju novom danu u toj Novoj godini. Ljudi se opijaju da više ne znaju ni šta rade. Vrijeđaju jedni druge dok ne dođe do usijanja situacije i ogromnih problema. Zar je to nešto što se željno iščekuje i žudi čitavu godinu? Koje dobro dolazi na ovaj dan? Da li se organizirala neka velika humanitarna akcija za stare, siromašne i iznemogle? Da li su se tu večer ukupila sredstva za neko opšte dobro kao što je put, voda, struja, kanalizacija, telefon, ambulanta, škola, džamija, dom za napuštene i sl.? Naravno, ovo je luda noć i sve se dešava u tom pravcu.

Za čovjeka je njegovo rođenje njegova Nova godina u kojoj obračunava svoj bilans poslovanja na obadva svijeta. Onaj koji je ozdravio taj dan mu je Nova godina. Kada zatvorenik ili logoraš napušta zatvor ili logor to je njegova Nova godina. Kada neko sretno uđe u brak taj dan mu postaje Nova godina. Kada čovjek završi dobru školu, pronađe dobar posao, useli u svoju kuću, dobije dijete, neku svjetsku nagradu i slično taj datum postaje njegovom Novom godinom. Izgleda da je svaki dan u godini Nova godina samo raspoređena po ljudima, mjestima i regionima.

Mislim da ćete se složiti samnom da ne postoji neka klasična Nova godina nego samo konvencionalne kao što je mjesec Tišri koji je po jevrejskom kalendaru 7. mjesec po redu i oni ga uzimaju za Novu godinu. Oni Novu godinu računaju po nastanku Adema, a.s., 3.761 godinu prije rođenja Isa, a.s. Kod Jevreja se Nova godina naziva Roš a šane i za njih taj datum nije datum veselja nego brige zbog obračuna dijela i povratka Bogu. Zapadni Kršćani uzimaju 25. decembar za datum rođenja Isa, a.s., a istočni Kršćani uzimaju 07. januar za njegovo rođenje a Novu godinu proslavljaju 13. januara. Muslimani uzimaju 01. Muharrem za Novu hidžretsku godinu zbog preseljenja muslimana iz Mekke u Medinu kako bi nesmetano živjeli kao muslimani. Muslimani ne pridaju posebnu pažnju ovim datumima pogotovo što u islamu nema svetkovanja. Čitav svijet je konvencionalno prihvatio 01. januar za Novu godinu kao kompromis među Kršćanima zbog razilaženja oko datuma rođenja Isa, a.s., i kompromisno su uveli Djeda mraza koji je iz svoje svetosti sišao sa neba da bi podijelio poklone djeci. Ovaj mit je dostigao svoj vrhunac i danas on ne predstavlja nikakvu važnost jer se pokloni dobivaju od roditelja i prijatelja a ne od Djeda mraza. Ni djeca više nisu naivna pa znaju od koga šta dobivaju.

Sada pouzdano znamo da su svi ljudi na gubitku, osim onih koji vjeruju, čine dobra djela, propovjedaju istinu i propovjedaju strpljivost. Valja strpljivo iščekivati Dan suđenja, analizirati svoj bilans i čist se vratiti svome Gospodaru. Šta li će samo oni drugi pripremiti i kako će se oni vratiti? Njihovo vrijeme će ih naprosto uništiti a oni još uvijek to ne znaju.

Molim Gospodara da nas osvijesti od dunjalučke nesvijesti. Molim Ga da nam podari snage da Njegovu riječ iznesemo na odgovarajuće mjesto i da se ne kukamo što smo bili ljudi.

Gospodaru naš, našu Novu godinu učini plodonosnom i neka naša Nova godina bude datum ulaska u džennet, u Tvoju vječnost.

Problemi medju muslimanima

 

إِنَّمَا الْمُؤْمِنُونَ إِخْوَةٌ فَأَصْلِحُوا بَيْنَ أَخَوَيْكُمْ وَاتَّقُوا اللَّهَ لَعَلَّكُمْ تُرْحَمُونَ ‌

„Vjernici su samo braća, zato pomirite vaša dva brata i bojte se Allaha, da bi vam se milost ukazal.“[1]

 

Allahovo je sve što je na nebesima i na Zemlji, Njega sve slavi i zahvaljuje Mu. Salavat i spas pripada posljednjem poslaniku, pečatu poslanstva, Muhammedu, a.s., njegovoj časnoj porodici i svim vjernicima do Sudnjega dana.

Danas su muslimani podijeljeni. Udaljeni su jedni od drugih kao da ne idu istome cilju. Ne gledaju jedni na druge kao da su braća a Allah vjernike tako oslovljava u Njegovoj knjizi. Ova disharmonija je uslijedila kao posljedica određenih prijestupa ili grijeha a čovjek se uopšte i ne pita koji su to grijesi, kako ih se riješiti, kako se popraviti i pokajati. Iz tog razloga želim danas da napravimo jednu analizu ovog, već dugo prisutnog problema među muslimanima kako bi bar pokušali vratiti vjernike jedinstvenoj stazi, zajedništvu.

 Allah Uzvišeni pita:

يَا أَيُّهَا الْإِنسَانُ مَا غَرَّكَ بِرَبِّكَ الْكَرِيمِ

„O čovječe, zašto da te obmanjuje to što je Gospodar tvoj plemenit[2]

 Čovječe, šta te to udaljilo od Allaha Uzvišenog i Njegove Upute? Znaš li makar koji su te motivi odveli sa prave staze? Zbog čega ne slušaš savjete i upute Gospodara svoga, Allahovog miljenika Muhammeda, a.s., upute svojih roditelja, imama i prijatelja? Znaš li makar koju bolest boluješ da bi ti se nekako pomoglo? Ova pitanja nisu višak, njih čovjek treba pominjati svaki dan po nekoliko puta.

 Da krenemo redom:

 Braća smo zato što: vjerujemo u Jednoga Boga, što smo svi od jednoga čovjeka i jedne žene (Adema, a.s., i hazreti Have), imamo isti zadatak na ovome svijetu, imamo ljudske osobine, imamo istoga neprijatelja, idemo ka istome cilju, slijedimo istoga Poslanika i istu Uputu, okrećemo se istoj Kibli i sigurno ćemo napustiti ovaj svijet.

Razilazimo se zato što: zaboravljamo Gospodara, nismo dosljedni u slijeđenju Upute, smatramo se boljim od druge braće, tražimo tuđe mahane dok svoje vješto skrivamo, svoj grijeh sami opravdavamo ili ga sebi opraštamo, drugima ne damo šansu za pokajanje, zaljubljeni smo u ovaj svijet, uživamo u imetku smatrajući da će nas on spasiti od svih neprijatelja i problema, ne gajimo ljubav u ime Boga nego u ime sitnih interesa, i smatramo da smo dovoljno zreli i pametni da nam tuđi savjeti nisu potrebni.

Mi kao vjernici imamo zadatak da vjernike izmirujemo ukoliko dođe do nesuglasica jer je to jedan od dijelova našeg vjerovanja. Da li se taj dio naše vjere izgubio? Kako mnogi muslimani postupaju u ovakvim ili sličnim situacijama? Umjesto da ih izmiruju oni još više dodaju goriva na već zapaljenu vatru, umjesto da izmiruju braću oni ih još više zavađaju, umjesto da pronalaze valjano rješenje oni ih udaljavaju od rješenja a i dalje se smatraju vjernicima. Šta se tada dešava sa našom vjerom? Da li tada za nas ima izgleda za spas? Poslušajmo sljedeću uputu:

 

وَالْمُؤْمِنُونَ وَالْمُؤْمِنَاتُ بَعْضُهُمْ أَوْلِيَاءُ بَعْضٍ يَأْمُرُونَ بِالْمَعْرُوفِ وَيَنْهَوْنَ عَنِ الْمُنكَرِ وَيُقِيمُونَ الصَّلَاةَ وَيُؤْتُونَ الزَّكَاةَ وَيُطِيعُونَ اللَّهَ وَرَسُولَهُ أُولٰئِكَ سَيَرْحَمُهُمُ اللَّهُ إِنَّ اللَّهَ عَزِيزٌ حَكِيمٌ ‌

„A vjernici i vjernice su prijatelji jedni drugima: traže da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćaju, i molitvu obavljaju i zekat daju, i Allahu i Poslaniku Njegovu se pokoravaju. To su oni kojima će se Allah sigurno smilovati. - Allah je doista silan i mudar.“[3]

 Ovo je samo kratki pregled naše zbilje a sada ćemo pomenuti neke od smjernica koje nam je naš Gospodar podario i poslao po svome miljeniku Muhammedu, a.s.:

 

مُّحَمَّدٌ رَّسُولُ اللَّهِ وَالَّذِينَ مَعَهُ أَشِدَّاءُ عَلَى الْكُفَّارِ رُحَمَاءُ بَيْنَهُمْ تَرَاهُمْ رُكَّعًا سُجَّدًا يَبْتَغُونَ فَضْلًا مِّنَ اللَّهِ وَرِضْوَانًا سِيمَاهُمْ فِي وُجُوهِهِم مِّنْ أَثَرِ السُّجُودِ ذٰلِكَ مَثَلُهُمْ فِي التَّوْرَاةِ وَمَثَلُهُمْ فِي الْإِنجِيلِ كَزَرْعٍ أَخْرَجَ شَطْأَهُ فَآزَرَهُ فَاسْتَغْلَظَ فَاسْتَوَىٰ عَلَىٰ سُوقِهِ يُعْجِبُ الزُّرَّاعَ لِيَغِيظَ بِهِمُ الْكُفَّارَ وَعَدَ اللَّهُ الَّذِينَ آمَنُوا وَعَمِلُوا الصَّالِحَاتِ مِنْهُم مَّغْفِرَةً وَأَجْرًا عَظِيمًا

„Muhammed je Allahov poslanik, a njegovi sljedbenici su strogi prema nevjernicima, a samilosni među sobom; vidiš ih kako se klanjaju i licem na tle padaju želeći Allahovu nagradu i zadovoljstvo, - na licima su im znaci, tragovi od padanja licem na tle. Tako su opisani u Tevratu. A u Indžilu: oni su kao biljka kad izdanak svoj izbaci pa ga onda učvrsti, i on ojača, i ispravi se na svojoj stabljici izazivajuči divljenje sijača, - da bi On s vjernicima najedio nevjernike. A onima koji vjeruju i dobra djela čine Allah obećava oprost i nagradu veliku.“[4]

 Vjernici su opisani u pomenutom ajetu i ako žele da se nazivaju vjernicima moraju biti u skladu sa opisom kojim ich Allah Uzvišeni opisuje i oslovljava. U svemu ima suprotnosti. Suprotnost vjernicima su nevjernici i munafici. Njih Allah Uzvišeni opisuje ovako:

 

الْمُنَافِقُونَ وَالْمُنَافِقَاتُ بَعْضُهُم مِّن بَعْضٍ يَأْمُرُونَ بِالْمُنكَرِ وَيَنْهَوْنَ عَنِ الْمَعْرُوفِ وَيَقْبِضُونَ أَيْدِيَهُمْ نَسُوا اللَّهَ فَنَسِيَهُمْ إِنَّ الْمُنَافِقِينَ هُمُ الْفَاسِقُونَ

„Licemjeri i licemjerke slični su jedni drugima: traže da se čine nevaljala djela, a odvraćaju od dobrih, i ruke su im stisnute; zaboravljaju Allaha, pa je i On njih zaboravio. Licemjeri su zaista pravi nevjernici.“[5]

Treba dobro paziti u koju grupu ćemo dospjeti jer se vjernička grupa nagrađuje dok se munafici i nevjernici kažnjavaju žestokom kaznom vatre usplamsale. Nevjernici su se odmah deklarisali ali su munafici nastavili sa svojim prevarama i spletkama. Sa vjernicima planiraju i druže se samo da bi dobili potrebne informacije putem kojih bi vjernike ometali, zavađali i odvraćali od sjećanja na Allaha Uzvišenog. Oni su prava braća nevjernicima jer vode njihovoj stazi, stazi propasti. Kada klanjaju, klanjaju da bi ih neko vidio, kada čine bilo koje dobro to rade samo da ih ne bi provjeravali, kada govore dobro imaju hrđave ciljeve a kada nekoga hvale ili je taj neko loš ili im treba kao paravan.

Vjerovatno smo se mi dosta puta uvjerili u ovakve spletke zlih i nevaljalih ljudi i to svakodnevnica u čitavom svijetu. Mi smo na dunjaluku da napućujemo na dobro i sprečavamo da se vrši zlo a naš neprijatelj ima obrnut zadatak. Tu smo da odmjerimo snage. Iskreni Allahovi robovi će sigurno pobijediti i uspjeti u svojoj misiji dok će slabići, kukavice i ništarije pokleknuti i predati se svome neprijatelju ne razmišljajući o posljedicama koje ih očekuju.

Zato budimo zahvalni Allahu što smo vjernici i što smo baš mi odabrani da ljude spašavamo od propasti. Mi smo odabrani da izmirimo zavađene i da ih uputimo na ljubav u ime Allaha Uzvišenog, na poštivanje, samilost i razumijevanje.

Iskreno se nadam da ćemo već danas spriječiti neko zlo a učiniti neko dobro. Napućujmo i drugu braću i sestre stazi koja vodi spasu i džennetu. Pomozimo nemoćnim koji su pali i umorili se, izličimo oboljele od dunjaluka i pohota jer se sami ne mogu izliječiti, izbavimo zalutale od tame lutanja na svjetlo Upute. Zahvalimo Allahu na blagodatima putem kojih nas je odlikovao nad drugim ljudima.

 Neka je slavljen i hvaljen naš Gospodar Koji nema druga i Kome niko ravan nije.



[1] El-Hudžurat, 10.

[2] El-Infitar, 6.

[3] Et-Tewbe, 71.

[4] El-Feth, 29.

[5] Et-Tewba, 67.

Danasnje stanje Ummeta

Nakon zahvale Allahu i donošenja salavata na našeg Poslanika, a.s., započinjem ovu našu današnju hutbu sa hadisom Allahovog Poslanika, a.s., kojim opisuje naše današnje stanje.

Kaže Allahov Poslanik, a.s.,:

„Doći će vrijeme mom ummetu kada će voljeti pet stvari a zaboravljati drugih pet. Voljeće dunjaluk a zaboraviće ahiret. Voljeće imetak a zaboravljaće na polaganje računa. Voljeće ono što je stvoreno, a zaboravljaće na Stvoritelja. Voljeće dvorce a zaboravljati na kabure. Voljeće grijeh, a zaboravljaće na teubu. Ako tako bude, Allah će ih iskušati sa pretjerivanjem, epidemijama, iznenadnim smrtima i neprvednim vladarima."

Doista ovaj hadis odslikava naše današnje stanje i svako od nas se može pronaći u ovom hadisu.

Prva stvar koju Poslanik spominje jeste da će njegov ummet voljeti dunjaluk, a zaboraviti na Ahiret. Ovoga se naš Poslanik izuzetno bojao za svoj ummet, tako da se navodi i hadis gdje Poslanik izražava svoju zabrinutost pitajući ashabe šta će biti sa njima kada im se otvore vrata dunjaluka, kada ogroman ratni plijen padne u njihove ruke, kada se njihove riznice ispune dragim kamenjem, zlatom i srebrom. Njegova bojazan se ostvarila još za vrijeme njegova života i to u bici na Uhudu, kada su strijelci koji su bili zaduženi da čuvaju leđa muslimanima napustili svoje položaje kako bi se i oni domogli dijela ratnog plijena. U današnje vrijeme viđamo ljude koji tražeći dunjaluk zaboravljaju na Ahiret. Tako kada nekog biznismena pitaš da li klanja, on odgovara da nema vremena za to, jer je zauzet terminima, poslovima, biznisom, i time kako da uveća svoj imetak.

Usko vezano za prethodnu ljubav je isto tako i ljubav prema imetku a zaboravljanje na pologanje računa. Ljudi se često zavaravaju misleći da oni koji su bogati da nemaju nikakvih problema, da su sretni. Ljudi misle da materijalno bogatstvo osigurava sve što je čovjeku neophodno za život, a nisu ni svjesni da čovjek što više ima to će pred Allahom imati više računa da položi. Jedna hikjaja govori kada je jedan bogataš umro oporučio je svojoj djeci da prve noći kada bude u kaburu mora još neko sa njim da bude. Javio se neki hamal koji je od imetka imao samo uže s kojim je zarađivao za život. Kada mejjit bi spušten sa njim uđe i ovaj hamal. Nedugo zatim dođoše Munker i Nekir da ga ispituju. Ugledaše mejjita, ali i živa čovjeka pored mejjita te rekoše:“Hajde da prvo ispitamo ovog živog, a mrtvi nam ionako ne može pobjeći“. Te počeše ispitivati ga ko je šta je, odakle mu onaj konopac, šta je s njim radio, kako je pare zarađivao i tako čitavu noć. Kada su otvorili mezar ugledaše da je hamal sav osjedio. Kad izađe reče:“Vallahi, kada su mene toliko ispitivali za onaj konopac, ja ne znam kako će onaj bogataš položiti račun pred Allahom za onaj silni imetak“.

Ljudi vole razne stvari. Od svih ljubavi koje čovjek posjeduje na prvom mjestu mora biti ljubav prema Allahu, zatim Poslaniku, zatim prema ostalim Allahovim stvorenjima, kao što su roditelji, supruga, djeca, braća, sestre itd.

Međutim, da li je to baš tako? Da li mi doista od svega najviše volimo Allaha našeg Stvoritelja? Onaj ko nešto stalno spominje znaj da to i voli. Ako Allaha spominjemo stalno, onda ga doista mnogo volimo. Ako spominjemo svoju djecu, svoju suprugu, svoje auto, svoju kuću, onda to i volimo. Allah nas upozorava da nas ljubav prema imetku ili prema djeci ne spriječi od ljubavi prema Njemu te kaže:

„O vjernici, neka vas imanja vaša i djeca vaša ne zabave od sjećanja na Allaha. A oni koji to učine, biće izgubljeni."

Od stvari koje ljudi vole jeste ljubav prema dvorcima, vilama, lijepim ovodunjalučkim kućama i stanovima, a zaboravljamo da ćemo svi jednog dana leći u kabure koji će biti naše drugo boravište, poslije kojeg će biti ili u džennet ili u džehennem. Allahov Poslanik, a.s., je između ostalog molio Allaha da ga sačuva od azaba u kaburu kojeg kako reče neće biti mimoiđena čak ni djeca. Svako će osjetiti tamu i hladnoću kabura, njegovo stiskanje, ispitivanje Munkera i Nekira poslije čega će kabur biti ili jedna od džennetskih bašča ispunjen zelenilom i cvijećem ili dio džehennema ispunjenm vatrom.

Poznato nam je da mi kao ljudi griješimo i trebali bi odmah nakon počinjenog grijeha zamoliti Allaha za oprost. Trebali bi požuriti sa teubom, jer sve dok budemo teubu činili i molili za oprost Allah će nam opraštati. Onog momenta kada zaboravimo  na teubu i kada prestanemo da se obraćamo Allahu to je siguran znak da smo zalutali. Koliko ima onih koji griješe prema Allahu, čak se i ponose grijehom, obznanjuju ga i uopšte im ne pada na pamet da zamole Allaha za oprost, a naše grijehe neće niko oprostiti osim Allaha.

Ako nam stanje bude ovako kako smo opisali, onda će kako Poslanik, a.s., kaže Allah dati da zapadnemo u pretjerivanje u svemu, daće nam razne epidemije i zarazne bolesti, daće nam iznenadne smrti te će dozvoliti nepravednim vladarima da nas vode.

Zapitajmo sami sebe da li se ovo već ostvarilo? Pogledajmo samo kako ljudi pretjeruju u ljubavi prema dunjaluku, u zadovoljavanju svojih strasti. Danas pojedinci pretjeruju u jelu i piću. Pretjeruju u nabavci životnih namirnica, poneki imaju po deset auta, po desetak kuća i stanova, po stotine pari cipela itd. Zar nismo svjedoci zaraznih bolesti koje su se pojavile u našem vremenu počevši od side, ebole, ptičje groznice, kravljeg ludila, svinjske gripe itd? Zar nismo svjedoci iznenadnih smrti koje odnose živote? Još koliko jučer čovjek je bio zdrav kad već sutra čujemo vijest da je preselio na onaj svijet. Zar nismo svjedoci da pravde nema ondje gdje očekujemo da je treba biti? Zar ne vidimo koliko je samo islamski ummet, i islamske zemlje ispunjene nepravdom, gdje vladari tiraniziraju svoje podanike? A sve ovo je kako vidimo produkt nas samih. Zbog davanja prednosti onome čemu ne bi trebali, zbog našeg zaborava na Ahiret, zaborava na polaganje računa, zaborava na Stvoritelja, zaborava na kabure, zaborava da činimo teubu naše stanje je ovakvo kakvo jeste. A Allah nam poručuje da se stanje jednog naroda neće izmjeniti sve dok taj narod ne izmjeni samoga sebe.

O Allahu, Gospodaru nas, molimo te da uzdigneš islam i muslimane, da pomogneš islam i muslimane, da se vrate Allahu, Allahovoj knjizi, i životu Allahova poslanika Muhammeda, a.s., i da promijeniš njihovo stanje u kojem se nalaze.

Koliko poznajemo Isa,a.s.?

Neka je hvala Allahu koji za ono što hoće samo kaže :Budi i ono bude. Neka je mir i spas na sve Allahove poslanike, a posebno na odabrane među njima Adema, Nuha, Ibrahima, Musa, Isaa i Muhammeda alejhimusselam. Draga braćo, na prethodnoj hutbi smo započeli govoriti o pretposljednjem Allahovom poslaniku Isau alejhisselam, gdje smo naveli kako Kur'an opisuje njegovo čudesno rođenje kao i reakcije Merjemine porodice kada je došla sa novorođenčetom, te smo spomenuli prvu od mudžiza koje je Allah Uzvišeni dao Isau alejhissela, a to je da je još dok je bio beba u besici progovorio: Inni abdullah, ja sam Allahov rob, negirajući time bilo kakvu božansku prirodu ili pripisivanje Allahu djeteta.

O djetinjstvu Mesiha Isāa, sina Merjemina, alejhisselam, i o njegovome životu prije poslanstva malo je poznato i dosta toga nam je ostavljeno skrivenim.

O ovome kanonska evanđelja ne donose jednaku priču. Evanđelja po Marku i Ivanu uopće i ne govore o Mesihovu rođenju i djetinjstvu - u njima se njegova mubarek ličnost pojavljuje tek od njegovog susreta sa Jahjaom, alejhisselam, na rijeci Jordanu.

A, Evanđelja po Mateju i Luki govore o Mesihovu rođenju i djetinjstvu, ali im se priče međusobno očevidno razlikuju. No, ako bi im zanemarili razlike i pokušali ih ujediniti, one bi se svele na to da je Marija (hazreti Merjema) bila udata za Josipa, stolara iz Nazareta i skupa s njim je otišla u njihov rodni grad Betlehem kako bi se tamo popisali (jer je bio u toku popis stanovništva i svi su se morali popisati u mjestu gdje su rođeni). Stigavši tamo kasno navečer, nisu mogli naći mjesta u svratištu već su se smjestili u obližnjoj štali gdje se Marija iste noći porodila bez muke. Uskoro im dođe (po Luki) nekoliko pastira koji su nedaleko bivakovali sa svojim stadima i čuli su glas anđela koji ih je upozorio na mubarek novorođenče i uputio ih gdje će ga naći. Stigoše još (po Mateju) i tri mudraca (māga)  s istoka koji su još ranije vidjeli na nebu zvijezdu novorođenoga kralja Izraela i pratili su je sve dotle dok ne nađoše novorođenče i iskazaše mu poštovanje, te ga darovaše zlatom, tamjanom i smirnom. Baš njih trojica su nešto ranije, nesvjesni njegovih namjera, kralja Heroda obavijestili o rođenju djeteta u Betlehemu koje treba biti budući kralj Izraela. No, nakon što nađoše dijete, poslušaše poruku koju su dobili u snu i Herodu ne otkriše njegov identitet (što su mu se bili obavezali), već se drugim putem vratiše u svoje zemlje. Herod je zbog toga odlučio pobiti svu novorođenu mušku djecu u Betlehemu, ali je, prije nego što su njegove ubice stigle, Marija zajedno sa svojim sinom i mužem Josipom pobjegla iz Betlehema u Egipat gdje su boravili sve dok Herod nije umro. Tada se vratiše u Judeju, ali, vidjevši da je Heroda naslijedio njegov sin od koga također nisu mogli biti bezbjedni, produžiše za Galileju i nastaniše se u Nazaretu.

Tako je prema Mateju Mesih Isā, alejhisselam, odmah po svom rođenju bio odnešen u Egipat gdje je boravio izvjesno vrijeme da bi se tek nakon toga s majkom i njezinim mužem nastanio u Nazaretu u Galileji. Međutim, Luka uopće ne pominje posjetu mudraca i odlazak u Egipat. Po njemu je Isā, alejhisselam, ubrzo po rođenju bio odnešen u Hram u Jerusalemu (Bejtul-makdis) gdje su ga prepoznali dvoje dobrih ljudi, starac Simeon i žena Ana, da bi ga nakon toga Marija i Josip odveli u Nazaret. Od tada su svi živjeli u Nazaretu koji su napuštali svake godine u vrijeme Pashe kada bi išli na hodočašće Bejtul-makdisa u Jerusalemu. Luka još pominje da se prilikom jednoga od tih hodočašća Isā, alejhisselam, kome je tada bilo dvanaest godina, odvojio od Marije i Josipa i bez njihova znanja ostao u Bejtul-makdisu. Njih dvoje su ga, zabrinuti, tražili puna tri dana i kad su ga konačno našli zatekli su ga kako razgovara sa svećenicima i učenjacima o najtežim vjerskim pitanjima, pri čemu su se svi čudili tako visokom stepenu znanja i mudrosti kod dvanaestogodišnjeg dječaka. No, bez obzira na pomenute razlike i Matej i Luka se slažu u jednome: Mesih Isā, alejhisselam, je, kako oni govore, najveći dio djetinjstva i mladosti proveo u Nazaretu u Galileji, odrastajući uz svoju majku u Josipovu domu i radeći s njim stolarske poslove.

Ovo je uglavnom ono što Evanđelja govore o Isāovu, alejhisselam, rođenju i njegovu životu prije vjerovjesničke misije.

Nama, koji svjedočimo Kur'an kao Allahov govor objavljen čovječanstvu na arapskom jeziku, jasno je da navedeno biblijsko kazivanje o rođenju Isāa, alejhisselam, nije istinito. Mi, naime, na bazi ajeta časnog Kur'ana, koje smo već naveli, tačno i precizno znamo da je Merjema svog mubarek sina donijela na ovaj svijet sama, u prirodi, ispod stabla hurme, i da je pri tome trpila porođajne bolove, kao i to da je nakon toga novorođenče govorilo porodici svoje majke da bi ona bila zaštićena od optužbi za nemoral. Isto tako, ubijeđeni smo da se ona uopće nije udavala na ovom svijetu, a dragi Allah najbolje zna. Zbog svega toga odbacujemo, bez imalo dileme, pripovijest o rođenju u štali u Betlehemu uz posjetu pastira i mudraca sa istoka, i izražavamo veliku i više nego opravdanu sumnju i u ostatak ove biblijske priče (o pomoru djece, odlasku u Egipat i odrastanju u Nazaretu).

Smatramo da je Mesih Isā, alejhisselam, djetinjstvo i mladost proveo uz svoju majku u Betlehemu gdje je boravila njezina rodbina iz plemena Juda, jer su jedino oni, budući da su svojim ušima čuli govor bebe u kolijevci, znali da je njegovo mubarek rođenje volja dragoga Allaha i Njegovo veliko znamenje, i da je hazreti Merjema Allahova miljenica koja je čista od grijeha i obasuta Njegovim bereketom. Svugdje drugdje bi u tim vremenima mlada majka sa djetetom, a neudavana, bila žigosana kao bludnica. Upravo zbog toga što je jedino među svojom rodbinom u Betlehemu Allahova miljenica mogla biti zaštićena od potvora, smatramo da je Isā, alejhisselam, odrastao u Betlehemu, a ne u Nazaretu. Dragi Allah najbolje zna.

Jedino što se može sa punom sigurnošću reći o ovome periodu života Mesiha Isāa, alejhisselam, (ako se ajeti Kur'ana koji slijede odnose baš na taj period njihovih mubarek života) jeste to da je on, zajedno sa svojom plemenitom majkom, bio nastanjen na nekoj visoravni sa tekućom vodom:  

I sina Merjemina i majku njegovu smo znakom učinili. Mi smo ih na jednoj visoravni sa tekućom vodom nastanili.

Gdje je ta visoravan, zašto su tamo bili i koliko su tamo ostali nije nam poznato.

Mi također pouzdano ne znamo ni kada je, gdje i kako Mesih Isā, alejhisselam, dobio Indžil i emanet Allahova poslanstva. Isto tako, nije nam poznat ni originalni tekst Indžila koji je, izgleda, nepovratno izgubljen. Današnja Evanđelja, prema tome, nemaju ništa sa Indžilom i nikako se ne mogu smatrati Allahovom objavljenom Riječju, ali se i tamo mogu pronaći neke mudrosti i pouke, naravno samo u onolikoj mjeri u kojoj su u njima riječi i djela Isāova, alejhisselam, vjerodostojno prenešeni. Isa, a.s., je naučavao monoteizam što nažalost ne nalazimo u današnjim verzijama Biblije. Zato je Allah poslao svog posljednjeg poslanika Muhammeda, a.s., kako bi ovo iskrivljeno vjerovanje ispravio i vratio ih na pravi put. Allah Uzvišeni kaže:

"O sljedbenici Knjige, ne zastranjujte u svome vjerovanju i o Allahu govorite samo istinu! Mesih, Isā, sin Merjemin, samo je Allahov poslanik, i Riječ Njegova koju je Merjemi dostavio, i Duh od Njega; zato vjerujte u Allaha i Njegove poslanike i ne govorite: "Trojica su!" Prestanite, bolje vam je! Allah je samo jedan Bog, hvaljen neka je On, zar On da ima dijete?! Njegovo je ono što je na nebesima i ono što je na Zemlji, i Allah je dovoljan kao svjedok.

Molimo Allaha da nas uputi na pravi put, na put onih kojima je dao svoje blagodati, a ne na put onih na koje se naljutio, niti na put onih koji su zalutali. Amin.

 

Aktuelno

Tribina


Petak poslije jacije namaza

Slijedi

Ramazanski Bajram

04.06.2019 - 06:13 sati

Countdown
završen

Login za članove