Vaktija

Pocetak Klanja se
Sabah
Iz. sunca
Podne
Ikindija
Aksam
Jacija
Džuma namaz na vrijeme!!!

Adresa

E-mail: IZBA/IGBA:
Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je vidjeli.
Imam:
Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je vidjeli.
Humanitarni fond:
Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je vidjeli.
Adresa:
Aarauerstrasse 57
CH-5036 Oberentfelden
Tel: +41 (0) 62 534 06 11
Nat: +41 (0) 77 463 60 82

 

Isa, a.s., Boziji poslanik a ne sin

Isa alejhisselam, pretposljednji Allahov poslanik

Draga braćo u imanu i islamu. Kazivanje o Isa alejhisselamu ćemo započeti njegovim čudesnim rođenjem i kazivanjem o njegovoj majci hazreti Merjemi.

Nakon izvijesnoga vremenskog perioda koji je Merjema provela u Bejtul-makdisu pod starateljstvom Zekerijjāa, alejhisselam, došlo je vrijeme da ona ode kod svoje rodbine u Betlehem. Smjestila se kod njih, na istočnoj strani njihova boravišta, i taj svoj prostor odijelila jednim velikim paravanom da bi tu nastavila svoj život odvojena od ostalih ljudi onoliko koliko je to bilo neophodno. I tu je, naravno, nastavila sa svim svojim ibadetima, kako je i ranije činila. Jedne prilike, dok je bila u ibadetu, iznenada je unutar svoga boravišta ugledala, prelijepoga nepoznatog mladića i to ju je, kao i svaku čestitu i čednu djevojku, prepalo jer se pobojala da nije možda došao sa nemoralnim namjerama. Međutim, njen strah kratko je trajao, jer je on požurio da se predstavi pa je tako saznala da je to Džibril, plemeniti melek, dragoga Allaha izaslanik koji joj je došao u liku savršeno stvorenoga mladića.

Njezin početni strah se pretvorio u začuđenost kada joj je Džibril prenio poruku od Gospodara njezinog da je svrha njegovog dolaska u tome da ona, Allahovom odredbom, treba da dobije mubarek sina.

I spomeni u Knjizi Merjemu: kada se od ukućana svojih na istočnu stranu povukla, i jedan zastor da se od njih zakloni uzela, Mi smo njoj meleka Džibrila poslali i on joj se prikazao u liku savršeno stvorenoga muškarca. "Utječem se Milostivom od tebe, ako se Njega bojiš!"; uzviknu ona. "A ja sam baš izaslanik Gospodara tvoga", reče on, "da ti poklonim dječaka čistoga!" "Kako ću imati dječaka", reče ona, "kada me nijedan muškarac niti dodirnuo nije, a ja nisam nevaljalica!" "To je tako!", reče on. "Gospodar tvoj je rekao: 'To je Meni lahko', i zato da ga učinimo znamenjem ljudima i znakom milosti Naše. To je unaprijed određeno!" I ona zanese i bremenita se skloni daleko negdje. (19:16-22) 

Tada je, dakle, Allahovom voljom, Merjema ostala u drugom stanju, a da u njezinoj utrobi nije bilo prisutno ničije sjeme, osim njezina vlastitoga (njezine jajne ćelije), tako da je i njoj postalo jasno da će njezin sin biti samo od njezinoga sjemena i da niko neće biti njegov otac. Jasno joj je bilo i to da može još samo neko ograničeno vrijeme biti sa svojom rodbinom i da mora otići u potpunu izolaciju, prije nego li njena trudnoća postane vidljiva. Tako se ona kratko vrijeme nakon mubarek začeća izdvojila u prirodu da tamo u samoći čeka rođenje svoga sina.

Čekala je u prirodi, opskrbljena od svoga Gospodara sa svim što joj je trebalo, da se ispuni devet mjeseci do dana rođenja. Kad je dobila trudove, u velikoj boli se sklonila pod stablo jedne suhe palme. Tu je njena plemenita kušnja doživjela svoj vrhunac kada joj se u jednome trenutku slabosti oteo bolni uzvik: "Kamo sreće da sam ranije umrla i da sam potpuno u zaborav pala!" I tada se još jednom potvrdila drevna mudrost da baš u trenu kad Allahova kušnja nad robovima Njegovim dosegne vrhunac - baš tada stižu im pomoć i olakšanje od Njega, tako da je Merjema začula glas meleka koji joj je doviknuo da sebi natrese hurmi sa palme i da se napije vode, koja je upravo provrla niže nje. Bi to veliko čudo i znamenje dragoga Allaha, jer se voda pojavila tamo gdje je prije nikada nije bilo, a suha palma je u trenu olistala i rodila obiljem mubarek plodova.

Hurme i voda su joj olakšale trudove pa je zatim sa olakšanjem rodila svog mubarek sina. Na prve trenutke majčinske radosti nad svojim novorođenčetom, nadovezala joj se i briga kako da ljudima objasni ovaj slučaj, kako da izbjegne optužbe za nemoral? Ali, sve je već bilo unaprijed određeno, pa ona nije stigla čestito ni da se zabrine, a već je stigla uputa kako da postupi kroz glas meleka koji joj je naredio da nikome toga dana niti jednu jedinu riječ ne progovori. 

I porođajni bolovi prisiliše je da dođe da stabla jedne palme. "Kamo sreće da sam ranije umrla i da sam potpuno u zaborav pala!", uzviknu ona. I melek je, koji je bio niže nje, zovnu: "Ne žalosti se, Gospodar tvoj je dao da niže tebe potok poteče. Zatresi palmino stablo, posuće po tebi datule svježe, pa jedi i pij i budi vesela! A ako vidiš čovjeka kakva, reci: "Ja sam se zavjetovala Milostivom da ću šutjeti, i danas ni s kim neću govoriti." (19:23-26)

Kada se vratila svojoj rodbini noseći u naručju bebu, među njima je zavladala velika pometnja i nevjerica. Čuđenju nije bilo kraja. Kako su njena vjera i čestitost svima bile poznate, potpuno ih je šokirala pojava njene bebe. Započele su grdnje sa svih strana, a ona je sabrano, mirno i hladnokrvno, bez ijedne izgovorene riječi, samo rukom pokazala prema novorođenčetu. I tad se desilo veliko čudo, prva od veličanstvenih mu'džiza kojima je dragi Allah, Milostivi obasuo njezina mubarek sina: 

I dođe ona s njim porodici svojoj, noseći ga. "O Merjemo", rekoše, "učinila si nešto nečuveno! Ej ti, koja u čednosti ličiš Harunu, otac ti nije bio nevaljao, a ni mati ti nije bila nevaljalica." A ona im na njega pokaza. "Kako da govorimo djetetu u bešici?"; rekoše. "Ja sam Allahov rob", ono reče, "meni će On Knjigu dati i vjerovjesnikom me učiniti; i učiniće me, gdje god budem, blagoslovljenim, i narediće mi da, sve dok sam živ, molitvu obavljam i milostinju udjeljujem, i da majci svojoj budem dobar, a neće mi dopustiti da budem drzak i nepristojan. I neka je mir nada mnom na dan kada sam se rodio i na dan kada budem umro i na dan kada budem iz mrtvih ustajao!" (19:27-33) 

Kada su se osvjedočili ovom velikom čudu govora tek rođene bebe, svima od njezine porodice postalo je jasno da je tu riječ o Allahovoj Odredbi i početku zemaljskoga života jednoga od najvećih Njegovih vjerovjesnika i poslanika. To je unijelo mir u njihova srca i još više im povećalo veliku ljubav i poštovanje koje su inače gajili prema svojoj mubarek rodici Merjemi. Začudno rođenje hazreti Merjeminoga sina nije uticalo samo na njihova srca, ono je uticalo, a i dan danas utiče, na srca mnogih ljudi. Nažalost, djelovanjem vojski prokletoga Iblisa, mnogi ljudi su i zbog ovakvoga njegovog rođenja i zbog velikih mu'džiza kojima je Isā, alejhisselam, obdaren, zapali u očevidnu zabludu smatrajući ga, neuzubillah, sinom Allahovim. To je izuzetno teška zabluda koja je izazvala veliki nered na Zemlji, pa dragi Allah upozorava čovječanstvo na tu zabludu nekih šest stotina i više godina nakon Isāova, alejhisselam, rođenja ajetima Kur'ana, te kaže: 

To je Isā, sin Merjemin, to je prava istina o njemu, onaj u kog sumnjaju oni. Nezamislivo je da Allah ima dijete, hvaljen neka je On! Kad nešto odluči, On za to rekne samo: "Budi!", i ono bude.

O djetinjstvu Mesiha Isāa, sina Merjemina, alejhisselam, i o njegovome životu prije poslanstva malo je poznato i dosta toga nam je ostavljeno skrivenim.

O ovome kanonska evanđelja ne donose jednaku priču. Evanđelja po Marku i Ivanu uopće i ne govore o Mesihovu rođenju i djetinjstvu - u njima se njegova mubarek ličnost pojavljuje tek od njegovog susreta sa Jahjaom, alejhisselam, na rijeci Jordanu.

A, Evanđelja po Mateju i Luki govore o Mesihovu rođenju i djetinjstvu, ali im se priče međusobno očevidno razlikuju. No, ako bi im zanemarili razlike i pokušali ih ujediniti, one bi se svele na to da je Marija (hazreti Merjema) bila udata za Josipa, stolara iz Nazareta i skupa s njim je otišla u njihov rodni grad Betlehem kako bi se tamo popisali (jer je bio u toku popis stanovništva i svi su se morali popisati u mjestu gdje su rođeni). Stigavši tamo kasno navečer, nisu mogli naći mjesta u svratištu već su se smjestili u obližnjoj štali gdje se Marija iste noći porodila bez muke. Uskoro im dođe (po Luki) nekoliko pastira koji su nedaleko bivakovali sa svojim stadima i čuli su glas anđela koji ih je upozorio na mubarek novorođenče i uputio ih gdje će ga naći. Stigoše još (po Mateju) i tri mudraca (māga)  s istoka koji su još ranije vidjeli na nebu zvijezdu novorođenoga kralja Izraela i pratili su je sve dotle dok ne nađoše novorođenče i iskazaše mu poštovanje, te ga darovaše zlatom, tamjanom i smirnom. Baš njih trojica su nešto ranije, nesvjesni njegovih namjera, kralja Heroda obavijestili o rođenju djeteta u Betlehemu koje treba biti budući kralj Izraela. No, nakon što nađoše dijete, poslušaše poruku koju su dobili u snu i Herodu ne otkriše njegov identitet (što su mu se bili obavezali), već se drugim putem vratiše u svoje zemlje. Herod je zbog toga odlučio pobiti svu novorođenu mušku djecu u Betlehemu, ali je, prije nego što su njegove ubice stigle, Marija zajedno sa svojim sinom i mužem Josipom pobjegla iz Betlehema u Egipat gdje su boravili sve dok Herod nije umro. Tada se vratiše u Judeju, ali, vidjevši da je Heroda naslijedio njegov sin od koga također nisu mogli biti bezbjedni, produžiše za Galileju i nastaniše se u Nazaretu.

Tako je prema Mateju Mesih Isā, alejhisselam, odmah po svom rođenju bio odnešen u Egipat gdje je boravio izvjesno vrijeme da bi se tek nakon toga s majkom i njezinim mužem nastanio u Nazaretu u Galileji. Međutim, Luka uopće ne pominje posjetu mudraca i odlazak u Egipat. Po njemu je Isā, alejhisselam, ubrzo po rođenju bio odnešen u Hram u Jerusalemu (Bejtul-makdis) gdje su ga prepoznali dvoje dobrih ljudi, starac Simeon i žena Ana, da bi ga nakon toga Marija i Josip odveli u Nazaret. Od tada su svi živjeli u Nazaretu koji su napuštali svake godine u vrijeme Pashe kada bi išli na hodočašće Bejtul-makdisa u Jerusalemu. Luka još pominje da se prilikom jednoga od tih hodočašća Isā, alejhisselam, kome je tada bilo dvanaest godina, odvojio od Marije i Josipa i bez njihova znanja ostao u Bejtul-makdisu. Njih dvoje su ga, zabrinuti, tražili puna tri dana i kad su ga konačno našli zatekli su ga kako razgovara sa svećenicima i učenjacima o najtežim vjerskim pitanjima, pri čemu su se svi čudili tako visokom stepenu znanja i mudrosti kod dvanaestogodišnjeg dječaka. No, bez obzira na pomenute razlike i Matej i Luka se slažu u jednome: Mesih Isā, alejhisselam, je, kako oni govore, najveći dio djetinjstva i mladosti proveo u Nazaretu u Galileji, odrastajući uz svoju majku u Josipovu domu i radeći s njim stolarske poslove.

Ovo je uglavnom ono što Evanđelja govore o Isāovu, alejhisselam, rođenju i njegovu životu prije vjerovjesničke misije.

Nama, koji svjedočimo Kur'an kao Allahov govor objavljen čovječanstvu na arapskom jeziku, jasno je da navedeno biblijsko kazivanje o rođenju Isāa, alejhisselam, nije istinito. Mi, naime, na bazi ajeta časnog Kur'ana, koje smo već naveli, tačno i precizno znamo da je Merjema svog mubarek sina donijela na ovaj svijet sama, u prirodi, ispod stabla hurme, i da je pri tome trpila porođajne bolove, kao i to da je nakon toga novorođenče govorilo porodici svoje majke da bi ona bila zaštićena od optužbi za nemoral. Isto tako, ubijeđeni smo da se ona uopće nije udavala na ovom svijetu, a dragi Allah najbolje zna. Zbog svega toga odbacujemo, bez imalo dileme, pripovijest o rođenju u štali u Betlehemu uz posjetu pastira i mudraca sa istoka, i izražavamo veliku i više nego opravdanu sumnju i u ostatak ove biblijske priče (o pomoru djece, odlasku u Egipat i odrastanju u Nazaretu).

Smatramo da je Mesih Isā, alejhisselam, djetinjstvo i mladost proveo uz svoju majku u Betlehemu gdje je boravila njezina rodbina iz plemena Juda, jer su jedino oni, budući da su svojim ušima čuli govor bebe u kolijevci, znali da je njegovo mubarek rođenje volja dragoga Allaha i Njegovo veliko znamenje, i da je hazreti Merjema Allahova miljenica koja je čista od grijeha i obasuta Njegovim bereketom. Svugdje drugdje bi u tim vremenima mlada majka sa djetetom, a neudavana, bila žigosana kao bludnica. Upravo zbog toga što je jedino među svojom rodbinom u Betlehemu Allahova miljenica mogla biti zaštićena od potvora, smatramo da je Isā, alejhisselam, odrastao u Betlehemu, a ne u Nazaretu. Dragi Allah najbolje zna.

Jedino što se može sa punom sigurnošću reći o ovome periodu života Mesiha Isāa, alejhisselam, (ako se ajeti Kur'ana koji slijede odnose baš na taj period njihovih mubarek života) jeste to da je on, zajedno sa svojom plemenitom majkom, bio nastanjen na nekoj visoravni sa tekućom vodom:  

I sina Merjemina i majku njegovu smo znakom učinili. Mi smo ih na jednoj visoravni sa tekućom vodom nastanili. (23:50)  

Gdje je ta visoravan, zašto su tamo bili i koliko su tamo ostali nije nam poznato.

Mi također pouzdano ne znamo ni kada je, gdje i kako Mesih Isā, alejhisselam, dobio Indžil i emanet Allahova poslanstva. Isto tako, nije nam poznat ni originalni tekst Indžila koji je, izgleda, nepovratno izgubljen. Današnja Evanđelja, prema tome, nemaju ništa sa Indžilom i nikako se ne mogu smatrati Allahovom objavljenom Riječju, ali se i tamo mogu pronaći neke mudrosti i pouke, naravno samo u onolikoj mjeri u kojoj su u njima riječi i djela Isāova, alejhisselam, vjerodostojno prenešeni. Isa a.s. je naučavao monoteizam što nažalost ne nalazimo u današnjim verzijama Biblije. Zato je Allah poslao svog posljednjeg Poslanika Muhammeda s.a.v.s., kako bi ovo iskrivljeno vjerovanje ispravio I vratio ih na pravi put. Allah Uzvišeni kaže:

"O sljedbenici Knjige, ne zastranjujte u svome vjerovanju i o Allahu govorite samo istinu! Mesih, Isā, sin Merjemin, samo je Allahov poslanik, i Riječ Njegova koju je Merjemi dostavio, i Duh od Njega; zato vjerujte u Allaha i Njegove poslanike i ne govorite: "Trojica su!" Prestanite, bolje vam je! Allah je samo jedan Bog, hvaljen neka je On, zar On da ima dijete?! Njegovo je ono što je na nebesima i ono što je na Zemlji, i Allah je dovoljan kao svjedok. (4:171)

 Molimo Allaha da nas uputi na pravi put, na put onih kojima je dao svoje blagodati, a ne na put onih na koje se naljutio niti na put onih koji su zalutali. Amin.

 

Svjetlom Kur`ana kroz tmine dunjaluka

 

Svjetlom  Kur'ana kroz tminu dunjaluka

Draga braćo. U narednim hutbama ćemo, ako Bog da govoriti o Kur'anu i o njegovim osnovnim porukama, idejama i principima kako bi dobili jedan uvid u njegove osnovne teme o kojima govori.

Osnovna i najznačajnija poruka Kur'ana sa kojom su došli svi poslanici je da je Bog Jedan, kao i to da je samo Allah - bog. To jest, da samo Njemu pripadaju atributi Savršenstva, Vječnosti, Svemoći , Sveznanja, Stvaranja, Upravljanja itd.; odnosno da samo Njemu pripada obožavanje - samo Njemu ljudska bića i sva ostala stvorenja trebaju neupitno služiti, pokoravati se i robovati. i u tome se nalazi i ispunjenje svrhe života stvorenja. Slijepo pokoravanje, služenje i slijeđenje bilo koga i čega, mimo i nasuprot, onoga što je Bog naredio, kao i stavljanje u ravan sa Bogom bilo čega drugoga predstavlja širk - partnerstvo, postavljanje druga i takmaca Bogu, što predstavlja najveći i po Kur`anu neoprostivi grijeh.

Allah je stvorio čovjeka i dao mu mnogobrojne darove i blagodati i sve što je na nebesima i zemlji mu potčinio. Da bi Mu, bio zahvalan na ovim neizmjernim darovima čovjek treba poštivati Boga i biti predan i pokoran Njegovoj volji. Pored toga, On je Sveznajući, On je Kreator ljudskih bića i On zna šta je za njih najbolje. On im od vremena do vremena objavljuje Knjigu sa detaljnim instrukcijama i upustvima za uspješan, zahvalan i pravilan život. Slijeđenjem njezinih instrukcija i uređivanjem svoga života prema njoj rezultirat će lijepim životom i uspjehom na ovom svijetu , a pogotovo na drugom - vječnom životu koji će nastupiti nakon Sudnjega dana, kada će svi, nakon što su umrli, biti proživljeni i Bogu polagati račune o onome što su radili. Sa druge strane, slijeđenje bilo kakve ideologije pored one koju je Allah načinio, namjenio, odredio i objavio Svojim stvorenjima predstavlja širk (postavljanje drugih u ravan sa Bogom) i rezultirat će pogubnim posljedicama kako u životu na ovom svijetu, tako isto i na drugom. Allah Uzviseni kaže: ‌

„Allah neće oprostiti da Mu se neko drugi smatra ravnim, a oprostiće manje grijehe od toga, kome On hoće. A onaj ko drugog smatra Allahu ravnim čini, izmišljajući laž, grijeh veliki.

Dakle slijeđenje bilo kakve knjige, idelogije, religije, autoriteta itd., mimo onog pravca koji je Bog naznačio u svojoj Knjizi predstavlja stranputicu, zabludu i nepokornost Bogu koja će rezultirati lošim posljedicama za čovjeka.

Pored ovog osnovnog principa u Kur'anu se nalaze i drugi principi koje ćemo navesti i o njima ukratko progovoriti. Sljedeći princip o kojem se govori u Kur'anu je:

Upotreba razuma. 

Teško da se može pročitati par stranica Kur‘ana a da ne naiđemo na mjesta gdje se spominju i stavljaju na visoki pijedestal: upotreba razuma, razmišljanje, promišljanje, razumijevanje, shvatanje, znanje, proučavanje, propitivanje, istraživanje, zaključivanje itd. Ovo je jedan od kamena temeljaca kur‘anske idologije. Razum je veliki i neizmjerni dar božiji i čovjek se ne treba ustručavati da ga koristi, naprotiv ovaj dar treba vježbati, usavršavati i razvijati. Njime je čovjek odlikovan nad mnogim drugim stvorenjima, on u velikoj mjeri čovjeka i čini čovjekom. Sve ovo navedeno je jedna velika poruka Kur‘ana jer nekoristenje razuma vodi čovjeka u nevjerstvo i nezahvalnost Bogu, a njegova upotreba izvodi čovjeka iz tmina na Pravi put. Kur'an je objava koja se temelji na dokazima i jasnim ajetima gdje koristeći razum dolazimo da saznanja da je Allah taj koji je sve ovo stvorio i da Allah svemu život daje, da Allah sve stvara i rastvara i da On posjeduje nad svim moć. Tako npr., Allah hvali one koji koriste razum kako bi spoznali svog Gospodara te kaže:

„U stvaranju nebesa i Zemlje i u izmjeni noći i dana su, zaista, znamenja za razumom obdarene, za one koje i stojeći i sjedeći i ležeći Allaha spominju i o stvaranju nebesa i Zemlje razmišljaju. "Gospodaru naš, Ti nisi ovo uzalud stvorio; hvaljen Ti budi i sačuvaj nas patnje u vatri!

Razmišljanje svojom glavom.

 Slijepo slijeđenje drugih, bez oslanjanja na argumente (a pogotovo vlastitih predaka, učitelja i autoriteta) strogo je osuđeno i pokuđeno u Kur‘anu kao praksa krivovjernika. Vjernici su opisani kao oni koji razmišljaju svojom glavom, koji imaju povjerenja u sebe i koji ne slijede slijepo druge, nego pouzdajući se u Boga i koristeći razum koji im je Bog podario i Znanje koje im je Bog objavio, razlučuju istinu od neistine i pravi put od krivog.

Odbacivanje tradicije, običaja i svega drugoga što je u suprotnosti sa Božijom Knjigom.

Islam je odbacio svaku tradiciju predislamskih Arapa koja je bila u suprotnosti sa islamom, kao što je zakopavanje ženske djece, nasljeđivanje žena svojih očeva, ili sastavljanje u braku u isto vrijeme dvije sestre itd. Međutim, svaka tradicija koja je u osnovi bila plemenita i općekorisna islam ju je zadržao kao što je ugošćavanje gosta, neratovanje u svetim mjesecima u kojima su se hadžije pripremale za obrede hadža itd. I u današnjem vremenu imamo mnogo stvari koje se uvlače u naše društvo i koje smatramo dijelom naše tradicije, međutim, mjerilo je Kur'an i Sunnet našeg Poslanika, a.s., tako da sve ono što se sa njima ne slaže ono se odbacuje.

Dobra djela. 

Na preko više od stotinu mjesta u Kur‘anu Allah spominje i naređuje činjenje dobrih djela. Ona predstavljaju jednu od glavnih i neodvojivih karakteristika vjernika. Po Kur‘anu čovjek ne može biti vjernik ako je zakazao u dobrim djelima. Ona su zapravo ogledalo našeg vjerovanja. Riječi vjere i pozivanje na Allaha, a bez dobrih dijela, po Kur‘anu predstavljaju licemjerstvo, koje će na onom svijetu rezultirati položajem koji je čak gori i od položaja koji će imati nevjernici. Oni koji ne rade ono što govore mnogo su puta opomenuti u Kuranu. Allah kaže: 

„O vjernici, zašto jedno govorite, a drugo radite? O, kako je Allahu mrsko kada govorite riječi koje djela ne prate!"

Hutba o osudi nasilja

Hutba o osudi nasilja

Za sve hatibe u domovini i dijaspori

(Petak, 08. zul-hidždže, 1432/04. novembar, 2011)

 

إنّ الحمد لله، نحمده ونستعينه ونستغفره، ونعوذ بالله من شرور أنفسنا، ومن سيّئات أعمالنا ، من يهد الله فلا مضلّ له ، ومن يضلل فلا هادي له ، وأشهد أن لا إله إلاّ الله وحده لا شريك له، وأشهد أنّ محمّداً عبده ورسوله . صلى الله عليه و على آله و أصحابه و أتباعه إلى يوم الدين, خصوصا منهم على ساداتنا أبي بكر و عمر و عثمان و علي. رضوان الله تعالى عليهم و علينا أجمعين. أما بعد, فيا عباد الله اتقوا الله و أطيعوه إن الله مع الذين اتقوا و الذين هم محسنون. قال الله تعالي في كتابه العزيز الذي لا يأتيه الباطل من بين يديه و لا من خلفه تنزيل من رب العالمين :

 وَإذَا قِيلَ لَهُمْ لاَ تُفْسِدُوا فِي اْلأَرْضِ قَالُوآ إِنَّمَا نَحْنُ مُصْلِحُونَ  أَلآ إِنَّهُمْ هُمُ الْمُفْسِدُونَ وَلَكِنْ لاَ يَشْعُرُونَ .(البقرة, 11-12)

 و قال تعالى:

 (أفمن زين له سوء عمله فرآه حسنا فإن الله يضل من يشاء ويهدي من يشاء فلا تذهب نفسك عَلَيْهِمْ حسرات إن الله عليم بما يصنعون... من كان يريد العزة فلله العزة جميعا إليه يصعد الكلم الطيب والعمل الصالح يرفعه وَالَّذِينَ يمكرون السيئات لهم عذاب شديد ومكر أُولَئِكَ هو يبور) (فاطر, 8-10)

 

Hvala Allahu Uzvišenom na svim Njegovim nimetima i darovima, posebno na   blagodati īmāna, islāma i džemāta.

 

Samo od Allaha Uzvišenog tražimo uputu, pomoć, oprost i zaštitu od zla koje je u nama samima i od zla koje je u drugim ljudima. Onaj kojeg Allah uputi na pravi put, niko ga s tog puta ne može odvratiti, a onaj kojeg Allah ne naputi na pravi put, niko drugi ga ne može naputiti.

 

Mi svjedočimo da nema boga osim Allaha i svjedočimo da je Muhammed, a.s., posljednji Allahov poslanik. On je naš uzor, naš miljenik, naš učitelj i naš vodič. Neka su Allahovi blagoslovi i mir na njega, njegovu časnu porodicu i sve njegove ashabe, koji su ga slijedili i podržavali na putu istine i pravde, i koji su se s njim borili za mir i sreću svakog čovjeka kao i na one koji ga budu slijedili na tom putu do Sudnjega dana.

Cijenjeni džema'ate, braćo i sestre!

Na današnji dan, u najodabranijem danu u sedmici, u svetom mjesecu zul-hidždžetu, u kojemu je posebno zabranjeno prolijevanje krvi, u prvom od deset mubarek dana ovog odabranog mjeseca (kojima se Allah dž.š. zaklinje u Kur'anu („Tako mi zore i deset noći!“), dok smo sa svojim mislima uz hadžije na njihovom mubarek putovanju i dok s radošću i nestrpljenjem iščekujemo dolazak Kurban-bajrama, sve nas je potresao i uznemirio gnusni i podmukli teroristički čin napada na Ambasadu SAD-a u Sarajevu. Najoštrije osuđujući ovaj sumanuti čin kao akt neprijateljstva ne samo prema licima i objektima koji imaju zaštićeni status prema domaćim i međunarodnim zakonima, ali i prema odredbama šerijatskog prava, već i kao neprijateljski akt protiv islama, muslimana, Bošnjaka i države Bosne i Hercegovine, želimo još jednom potcrtati i naglasiti da su sijanje terora, nasilje, širenje mržnje i nepovjerenja među ljudima i narodima, bez obzira s kojim motivima, pobudama i ciljevima bili učinjeni, globalna pojava i pošast, a ne karakteristika  određene rase, nacije, države ili religijske skupine. Ono što nas posebno zabrinjava i čini ozlojeđenim i ogorčenim jeste nasilje, teror i zločin koji se čini u ime vjere, konkretno, u ovom i ranijim sličnim slučajevima, u ime islama - vjere mira i milosti (selama i rahmeta). To što se teroristi i zločinci kriju iza vjere i vjerskih parola njihov grijeh čini još težim i opasnijim, zato što pokušavaju dati legitimaciju i opravdanje svojim bezumnim nedjelima, kao onaj za koga se u Kur'anu kaže:

أفمن زين له سوء عمله فرآه حسنا

„...onaj kome su njegova ružna djela prikazana lijepim, a i on ih smatra lijepim... (Fatir,8). Jasno i nedvosmisleno naglašavamo da se u ovom i sličnim slučajevima radi o najgrubljem vidu zloupotrebe islama, podvali i obmani radi diskreditacije islama, muslimana, Bošnjaka i Države Bosne i Hercegovine kao legla i izvora terorističke prijetnje na regionalnom i globalnom nivou. Također, posebno osuđujemo pokušaje nekih snaga da instrumentaliziraju i iskoriste ova i slična zlodjela za ostvarenje nekih političkih i drugih ciljeva.

 

Ovo zlodjelo koje se zlonamjerno pokušava vezati za islam u očiglednoj je suprotnosti s učenjem Kur'ana,  koji izričito naglašava u suri El-Maide, 32. ajet:

من قتل نفسا بغير نفس أو فساد في الأرض فكأنما قتل الناس جميعا ومن أحياها فكأنما أحيا الناس جميعا

...ako neko ubije nekoga koji nije ubio nikoga, ili onoga koji na Zemlji nered ne čini - kao da je sve ljude poubijao; a ako neko bude uzrok da se nečiji život sačuva - kao da je svim ljudima život sačuvao.

 

Islamski učenjaci su saglasni da je osnovni cilj Šerijata dobrobit ljudskog roda koja se ostvaruje zaštitom neophodnih vrijednosti: života, vjere, razuma, slobode, časti, potomstva i imovine. U osnovi, sva ljudska bića su obuhvaćena ovom zaštitom. Zlodjelo terorizma i nasilja ugrožava sve spomenute temeljne vrijednosti  i zato je suprotno osnovnom cilju Šerijata.

 

Svi relevantni savremeni islamski autoriteti i institucije najoštrije osuđuje djela terorizma i nasilja kvalificirajući ih kao „širenje nereda na zemlji (fesad fil-erd) ili rat protiv Allaha i Njegova Poslanika za šta je u islamu predviđena najstrožija kazna. Zato se takvim djelima, bez obzira ko ih činio, ne bori za islam već protiv islama i njegovih principa i vrijednosti

Znamo da među Bošnjacima u domovini i dijaspori ima nasilnih radikalnih i ekstremnih pojedinaca i grupa, koje neki nazivaju ovim ili onim imenom, a koja nećemo spominjati poštujući kur'anski imperativ: و لا تنابزوا بالألقاب  „...i ne zovite jedni druge ružnim nadimcima!“ (El-Hudžurat, 11)

 

Ovakvi pojedinci i grupe koji se deklariraju kao muslimani i često svojim spoljnim izgledom i verbalnim iskazima nastoje napadno iskazati formalnu pripadnost islamu i privrženost Poslaniku a.s., zagovaranjem nasilja, širenjem mržnje i netrpeljivosti prema neistomišljenicima i ostalim svojim nedjelima koje čine navodno u ime islama, diskreditiraju ovu časnu vjeru i njeno učenje  u očima najvećeg broja ljudi - muslimana i nemuslimana. Posebno sramote i izvrgavaju ruglu časni Sunnet Poslanika milosti na koji se tako napadno pozivaju. Kao takvi, predstavljaju iskušenje, kako za muslimane tako i za nemuslimane, u smislu izazivanja odbojnosti prema islamu, za što Kur'an koristi termin fitna.  Poslanik a.s. je ukorio čuvenog ashaba Muaza b. Džebela riječima: E fettanun ente, ja Mu'azu?! Zar ćeš biti kušnja (iskušavati vjerovanje kod ljudi), o Muazu? samo zato što je kao imam učeći sure El-Bekare, previše oduljio klanjanje namaza. Kakvo li tek iskušenje za muslimane i njihovu vjeru, ali i za nemuslimane, predstavljaju zločinci i nasilnici koji se kriju iza islama i koliku odgovornost preuzimaju na sebe? Ali to očito ne uviđaju ili ne žele da vide.

 

Pozivamo one koji koriste nasilje kao svoj put i program djelovanja kao i njihove učitelje, inspiratore,  organizatore i pokrovitelje da se osvijeste, dozovu pameti, pokaju, napuste stranputicu i vrate u okrilje džemata i srednjeg puta islama koga promovira naša Islamska zajednica: وذكر فإن الذكرى تنفع المؤمنين

...i nastavi savjetovati, savjet će vjernicima, doista, koristiti. (Ez-Zarijat,55). U protivnom bojimo se da ne budu poput onih za koje se u Kur'anu kaže:

وَإذَا قِيلَ لَهُمْ لاَ تُفْسِدُوا فِي اْلأَرْضِ قَالُوآ إِنَّمَا نَحْنُ مُصْلِحُونَ. أَلآ إِنَّهُمْ هُمُ الْمُفْسِدُونَ وَلَكِنْ لاَ يَشْعُرُونَ

„Kada im se kaže: "Ne remetite red na Zemlji!" - odgovaraju: "Mi samo red uspostavljamo!"  Zar?! A, uistinu, oni nered siju, ali ne opažaju.“ El-Bekare, 11-12)

من كان يريد العزة فلله العزة جميعا إليه يصعد الكلم الطيب والعمل الصالح يرفعه وَالَّذِينَ يمكرون السيئات لهم عذاب شديد ومكر أُولَئِكَ هو يبور) (فاطر, 8-10)

Ako neko želi veličinu, kaže Uzvišeni Allah u Kur'anu, - pa - u Allaha je sva veličina! K Njemu se dižu lijepe riječi, i dobro djelo On prima. A one koji imaju hrđave namjere čeka patnja nesnosna, i njihovo spletkarenje je rabota bezuspješna. (Fatir, 10)

 

Braćo i sestre,

Kriva, militantna tumačenja islama i nasilje u ime njega nisu samo moderna pojava. Oni su se pojavili vrlo rano i od njihove ruke su stradali brojni muslimani uključujući veliki broj asahaba i samoga četvrtog halifu, Aliju, r.a. Ni on im nije bio dovoljno dobar musliman. Ali muslimanski ummet je u tim teškim vremenima smogao snage da se okupi oko svojih legitimnih vjerskih i političkih autoriteta i porazi sijače smutnje nakon čega im stoljećima nije bilo traga. Vjerujemo da će tako biti i ovaj put; da će uvidjeti da je put Zajednice jedini put vjere.

 

I na kraju ove hutbe, citirat ćemo poučan hadis koga su zabilježili imami Ahmed, Buharija i Tirmizija, a u kome se navodi:

 „Primjer onoga koji poštuje Allahove zabrane i onoga koji prelazi Allahove granice, sliči primjeru ljudi koji su se ukrcali na lađu. Neki su dobili mjesto na palubi, a neki pod palubom. Oni koji su u unutrašnjosti lađe, kada bi im zatrebalo vode, prolazili bi pored ovih koji su se nalazili na palubi i na tom putu su od njih bili uznemiravani. Onda su počeli razmišljati da u svom dijelu broda probuše rupu da izravno dođu do vode. Ako bi ih oni s palube pustili da tako urade, kaže Poslanik a.s., svi bi bili potopljeni.“ Nalazimo se, braćo i sestre, na istoj lađi i moramo svi voditi računa o tome da je nedogovorni pojedinci i grupe ne potope svojim postupcima, namjerno ili nenamjerno.

 

Allahu Svemogući, osnaži nas u našoj namjeri da živimo i umremo kao muslimani!

Allahu Sveznajući, pouči nas da živimo u miru i slozi sa našim komšijama!

Allahu Milostivi, nemoj nas kazniti za djela neodgovornih ljudi! Amin! 

 

Koji zivot zelimo?

Koji zivot zelimo ?

Postovana braco.

Ovaj svijet na kojem živimo dobro znamo da je prolaznog karaktera i da onog momenta kada se u naše tijelo udahne duša započinje odbrojavanje godina, mjeseci, dana, sati, minuta i sekundi nažeg života. Naši životi liče pješčanim satima, u nekom je malo više a u drugom manje pijeska, ali čim se sat preokrene pjesak neminovno curi sve dok se ne isprazni. Jesmo li svjesni ove prolaznosti? Pripremamo li se za dan povratka Allahu? Jesmo li izvršili provjeru svega onoga što ćemo pred Allaha da ponesemo? Čovjek kada kreće na obično putovanje vrši analizu, provjeru da li je sve na svom mjestu ostavio, da li  je sve potrebno ponio i pripremio. A šta je braćo draga sa vječnim odlaskom, odlaskom sa kojeg nema povratka? Kako bi se tada morali pripremiti za takvo jedno putovanje!!!

Dobro bi bilo kada bi čovjek mogao naći vremena za sebe te se preispita. Da sačini jednu cek listu (lista za provjeru) te da vidi šta nosi pred Allaha. Na toj listi bi trebalo da se nađu sljedeće stvari, tj. sljedeća pitanja:

Da li si redovno namaze obavljao? Ako jesi možeš staviti kvakicu, ako nisi zapitaj se zašto nisi, šta te je spiječilo? Zatim se na isti način zapitaj:  

Da li si svaki ramazan ispostio?

Da li si zekat davao?

Da li si sadaku udjeljivao?

Da li si hadž obavio?

 Jesi li nekome pomogao?

Da li si siromaha nahranio, kuću mu sagradio?

Da li si svoju djecu izveo na pravi put i u islamu ih odgojio?

Da li ostavljaš svojoj djeci u emanet da zauzmu tvoje mjesto u džamiji kada tebe više ne bude?

Da li si kćerku udao za brata muslimana?

Da li si se grijeha čuvao?

Jesi li izvršio pokajanje, teobu?

Jesi li se sa svima halalio koji su te uvrijedili i koje si ti uvrijedio?

Ostavljaš li iza sebe kakav hajrat, kakvo dobro djelo?

Jesi li negdje džamiju sagradio ili pomogao da se džamija sagradi?

Lista pitanja je zasigurno duga, ali ne bi bilo loše da svako sjedne sa sobom pa da se na osnovu gore navedenog preispita.

O prolaznosti dunjaluka i približavanju Ahireta možemo razmišljati i na još jedan nesvakidašnji način. Rekao je Poslanik, a. s.: ''...Melek Džibril je dubinu moga srca nadahnuo, da niko od vas neće umrijeti sve dok u potpunosti ne iscrpi (ne pojede) svoju nafaku...'' Zamislimo naš život kao određenu količinu hrane koja stoji pred nama. Naša zadaća je da je za neko vrijeme pojedemo do posljednje mrvice. Melek smrti nijednom čovjeku neće uzeti dušu sve dok ne pojede i zadnju mrvicu hrane sa svoje hrpe, a kao i kod primjera pješčanog sata, veličina te hrpe razlikuje se od čovjeka do čovjeka, i niko od ljudi ne zna kolika je ona u stvarnosti. U ovim trenucima neko guta svoje posljednje mrvice i zalogaje, a nečija hrpa je još uvijek pozamašna. Ali opet, jedno je neminovno - sa svakim pojedenim zalogajom bliži smo svome dunjalučkom kraju, a prvi zalogaj hrane koji smo pojeli, kao i prvi gutljaj vode koji smo popili nakon dolaska na ovaj svijet, nisu bili ništa drugo do početak našeg sumornog putovanja ka nestanku.

Islam ne traži od nas da se predajemo asketizmu kao što su neki radili odričući se dunjaluka i svega što je na njemu izlažući se siromaštvu ili vrlo oskudnom životu, što ih je često dovodilo u jako nezahvalne, pa čak i ponižavajuće situacije. Recimo, nisu željeli imati nikakav imetak pa su prosili od ljudi, oblačili vrlo mizernu i grubu odjeću itd., sve s ciljem da pokažu kako im dunjaluk ne znači ništa, te da su njihove ambicije i težnje usmjerene ka Ahiretu. Ovakvo razmišljanje svakako je pogrešno. U kontekstu nošenja lijepe i ugodne odjeće, Poslanik, a.s., je rekao: ''Uistinu Allah voli da se tragovi Njegove blagodati vide na Njegovom robu.''

Ako imamo „sinove Ahireta"  ko su onda ''sinovi dunjaluka''? Od Ebu Hurejre, r.a., prenosi se da je Poslanik, a.s., rekao: ''Uistinu Allah mrzi svakog umišljenog i oholog čovjeka, koji se hvališe, šepuri i koji mnogo galami na pijaci. Preko noći je lešina, a preko dana magarac. Vrlo dobro poznaje sve što je vezano za ovaj svijet - dunjaluk, a potpuni je neznalica kada se radi o nečemu što je vezano za budući svijet - Ahiret.'' Ovaj hadis nam na najbolji način pojašnjva ko su u stvari dunjalučari. Te osobe su ohole i uobražene, sklone su samohvali i bezgraničnom egoizmu, a galama im je glavno oružje u situacijama kada ostanu bez argumenata prilikom opravdavanja svoga spornog ponašanja ili pogrešnog vjerovanja. Za ostvarivanje ovosvjetskih koristi ne žale ni truda ni vremena, niti mnogo vode brigu o tome da li je imetak koji stječu halal ili haram porijekla. U bjesomučnoj utrci za materijalnim dobrima spremni su i na maksimalno samoizrabljivanje, koje je često potpuno bespotrebno i suvišno. Iako mnogi od njih imaju uredna mjesečna primanja i dovoljno imetka da ostatak života žive i više nego solidno, to ih ne sprečava da preko dana rade ''k'o magarci'', a nakon silnog umora navečer spavaju ''k'o zaklani''. Magarci - jer po danu stalno vuku, tegle i bespoštedno rade, a lešina - jer preko noći od silnoga umora, uz hropac i hrkanje, spavaju tako čvrsto da izgledaju poput mrtvaca. Novi dan za njih znači i novu potragu za bogatstvom i imetkom, i tako sve do kraja života. Ovakav životni tempo ih udaljava i od Allaha i od vlastite porodice, te gube i obitelj i prijatelje. O stvarima dunjaluka znaju gotovo sve, a o vjeri gotovo ništa. O njima je Uzvišeni Allah u prijevodu značenja rekao: ''Oni znaju samo spoljašnju stranu života na ovom svijetu, a prema onom svijetu su ravnodušni''

Opisujući sinove dunjaluka, Hasan el-Basri je rekao: ''Tako mi Allaha, neki od njih (zaljubljenika u ovaj svijet) su u pogledu dunjaluka postali toliko profesionalni, da će na svome noktu prevrnuti srebrenjak i odmah ti reći koliko je težak, međutim, u isto vrijeme taj isti čovjek ni namaz ne zna obaviti.'' Ovakvi u svako doba dana i noći vrlo dobro znaju kako zaraditi još koji dinar, ili kako sačuvati već zarađeno, međutim, ako ih upitamo zašto u njihovim životima nema mjesta barem za farzove - stroge islamske dužnosti koje je obavezan izvršavati svaki musliman, slegnut će ramenima i stereotipno zaključiti ''kako nemaju vremena'' ili kako ''neko mora i raditi, i kako se ne mogu svi samo moliti Bogu''.

Svaki onaj ko zbog dunjaluka i imetka bude zapostavljao svoje obaveze prema Allahu i uz to bude činio ono što je Uzvišeni Allah strogo zabranio, takav bez sumnje spada u sinove dunjaluka. S druge strane, svako onaj ko se maksimalno bude trudio da izvršava ono što mu je Allah stavio u obavezu, a uz to se također bude trudio da se kloni Njegovih zabrana, bude se kajao zbog počinjenih grijeha i stalno od Allaha tražio oprosta, takav je uz Allahovu pomoć od sinova Ahireta, bez obzira što uživa u mnogim ovosvjetskim ukrasima koje Allah nije zabranio. Takvom neće škoditi imetak ni materijalna dobra koja posjeduje jer su mu ona samo sredstvo kojim se služi da na ovome svijetu živi lijepo i ugodno, te da njima pomaže Allahovu vjeru i siromašne. O takvome je Poslanik, a.s., rekao: ''Divan li je lijep (halal) imetak u rukama dobrog čovjeka.'' Zato braćo draga nastojmo svakim svojim djelom da pokažemo da smo sinovi Ahireta a ne sinovi dunjaluka.

Neka nam se Uzviseni Allah smiluje i sacuva nas svih azaba koji covjeka mogu zadesiti.

Gradnja Kabe i zrtva Ibrahimova

Danas cemo govoriti o gradnji Kabe i zrtvi u ime Allaha, o kurbanu i njegovom znamenju. Ovih ce dana na milone hadžija da prođu pokraj mjesta na Mini na kojem je Ibrahim, a.s., trebao da žrtvuje svog sina Ismaila. Ovih dana milioni hadzija obilaze oko Bejtullaha kojeg je Ibrahim, a.s., sagradio sa svojim sinom Ismailom, učeći Kur'an, dove i zikrove. Blago li se njima, jer ljepota samo jednog namaza koji se klanja dok direktno gledaš u Ka'bu se ne može ni s čim porediti, a vrijednost samo jednog namaza je kao 100 000 puta veća nego ovaj naš namaz ovdje na ovom mjestu.

Spomenuli smo maločas Bejtullah, i Ibrahimovu žrtvu, stoga ćemo danas govoriti  o tome kako je došlo do gradnje Ka'be i kako je Ibrahim, a.s., morao da žrtvuje svoga sina Ismaila.

Nakon što je Ibrahim, a.s., ostavio svoju drugu suprugu Hadžeru u bezvodnoj pustinji, ispod jednog drveta na mjestu na kojem se nalazi današnji izvor Zemezem vode Ibrahim, a.s., je kada se malo odaljio da ga Hadžera i Ismail ne mogu vidjeti podigao ruke ka nebu i uputio Allahu sljedeću dovu:

 „Gospodaru naš, ja sam neke potomke svoje naselio u kotlini u kojoj se ništa ne sije, kod Tvoga Časnog hrama, da bi, Gospodaru naš, molitvu obavljali; zato učini da srca nekih ljudi čeznu za njima i opskrbi ih raznim plodovima da bi zahvalni bili." 

            Ismailova majka je dojila Ismaila, a.s., i pila vodu koju joj Ibrahim, a.s., ostavio. Kada je vode nestalo i kada su ožednjeli toliko da se Ismail prevrtao od žeđi Hadžera se popela na najbliži brežuljak zvani Safa ne bi li koga ugledala, ali nikoga nije bilo. Zatim se spustila sa Safe u dolinu i kada je stigla do sredine zadigla je  rub svoje haljine i potrčala dok nije prešla dolinu i došla do Merve pa se popela na nju. I odatle je pogledala ne bi li koga ugledala, ali nije vidjela nikoga. I to je ponovila sedam puta. U znak sjećanja na Hadžeru hadžije već stotinama godina prelaze taj dio od Safe ka Mervi dok obavljaju obrede hadža.

Kad je došla do Merve na kraju sedmog kruga začu glas. Reče: Šuti! šuti, kome?! Mislila je na samu sebe. Pogledajmo tjeskobu koju je osjećala. Začu glas pored Ismaila,,a.s., potrča prema njemu i ugleda vodu kako mu ispod nogu izvire. Dođe Džibril i udari zemlju krajem krila na mjestu Zemzema. Pod nogama Ismailovim poteče veliki izvor. Pod nogama poslanika, kopanjem meleka! Poteče Zemzem!

Golema je bila radost Hadžerina kad vodu ugleda. U početku je to bio slabašan izvor i ona poče kopati i okruživati ga, govoreći: Zem Zem, što znači: Sakupi se. Allahov Poslanik,a.s. je rekao:Allah se smilovao majci Ismailovoj, da nije okružila Zemzem on bi bio veliki izvor i kao rijeka bi tekao.

Ali požurila je zbog prevelike želje za vodom i okruži ga. Napi se i ona i dijete i tako bijahu spaseni ovom velikom Allahovom mu'džizom.

Nakon toga naseliše se plemena iz Jemena u Mekki i Ismail, a.s., se oženi od njih. Ibrahim, a.s., bi ga posjećivao jednom, dvaput ili više puta godišnje. Tako je bilo sve dok se nije dogodio još jedan veličanstven događaj. U toku jedne od Ibrahimovih posjeta Mekki, Ibrahim usni san u kojeme kolje svoga sina. Znao je da je san poslanika istina. Čvrsto i nepokolebljivo odluči to i učiniti. Allah, dž.š, nam kazuje ovo čudno kazivanje u svojoj Knjizi Mudroj:  „I kad on odraste toliko da mu poče u poslu pomagati, Ibrahim reče: "O sinko moj, u snu sam vidio da te trebam zaklati, pa šta ti misliš?"

Ovdje treba dobro promisliti, zastati, i u tom događaju gledati sebe. Zbog čega, Ibrahim,,a.s. kao otac ovdje razgovara sa sinom Ismailom o tako strašnoj odluci? Mogao ga je odnijeti dok je spavao, zaklati ga i tako ispuniti Allahu dato obećanje. Zašto ide sa njim i priča mu o onome što želi učiniti? Ovo nas upućuje na žarku želju čestitog babe muslimana da njegov sin učestvuje zajedno sa njim u nagradi. Nije želio nagradu samo za sebe, nego je htio tu nagradu podijeliti sa sinom. Ovo je velika lekcija očevima i majkama. Nastojte da vaša djeca učestvuju sa vama u dobru. Ako hoćeš dati sadaku, podaj je sinu neka je uruči. Neka se nauči i sam davati sadaku. Kad dođete na predavanje, povedite i kćerke i sinove sa vama. Mnogi dođu na ders ali im porodica kod kuće. On uči, oni ne uče! Ne sudjeluju sa njim ni u znanju ni u nagradi. Nastojte i slijedite u tome Ibrahima, a.s., koji je želio da i sin njegov, zajedno sa njim, učestvuje u nagradi. Ismailov odgovor je bio:"O, oče moj," ' reče ' "onako kako ti se naređuje, postupi!"

I njih dvojica poslušaše, i kad ga on čelom prema zemlji položi. Poče mu nožem grkljan sjeći, ali nož ga ne posiječe! Nož ne sječe kao što vatra ne prži, osim sa Allahovom dozvolom. Allah je tu moć nožu oduzeo. Allah, dž.š., o ovom prizoru kaže: - "Kad se predaše i kad muslimani postaše". Zar nisu muslimani bili prije toga? Naravno da jesu, ali se ovdje očitovao potpuni i jasni islam, a to je potpuna predanost Allahovoj naredbi ili zabrani, bez imalo kolebanja ili suprostavljanja.

 Nakon što je Ibrahim, a.s., pokazao svoju riješenost da izvrši ono što je vidio u snu, i nakon Ismailove spremnosti da bude žrtovan Allah reče: „Mi ga zovnusmo: "O Ibrahime, ti si se Objavi u snu odazvao; - a Mi ovako nagrađujemo one koji dobra djela čine, - to je, zaista, bilo pravo iskušenje!"i kurbanom velikim ga iskupismo."

Adem je prvi čovjek i prvi Vjerovjesnik na zemlji. On je podigao Ka'bu na mjestu na kojem se Ka'ba i danas nalazi. Ne zna se pouzdano da li je Adem, a.s., živio kod Ka'be, međutim u nekim izvorima se spominje da je Adem, a.s. svake godine dolazio u određeno vrijeme u dolinu Mekke i u Ka'bi obavljao ibadet. Poslije Ademove, a.s. smrti Šit, a.s., popravlja Ka'bu. Za vrijeme Nuh, a.s., i poznatog potopa koji se dogodio, Ka'ba je bila razrušena i od zgrade su ostali samo temelji. Potom je Allah, dž.š., naredio Ibrahimu, a.s., i Ismailu, a.s., da Ka'bu obnove. U toku jedne od posjeta Mekki, Ibrahim, a.s., reče svome sinu Ismailu: -Sine, moj Gospodar mi je nešto naredio.-Oče, učini ono što ti Gospodar naređuje, - reče.-Hoćeš li mi pomoći? -Hoću, - reče. Nije znao šta, ali ako je to naređenje Gospodara pomoćiće mu. Allah mi je naredio da na ovom mjestu sagradim građevinu u Njegovo ime. Oče, s tobom sam!

Ova dva Poslanika, najprije su pronašli temelje Ka'be koje je udario Adem alejhis-selam. Na ovim temeljima počeli su zidati Ka'bu donoseći kamenje sa obližnjih litica. Tada je uzidan u Ka'bu i Hadžerul-esved - Crni kamen koji je poseban znamen u časnoj Ka'bi. Prema nekim mišljenjima Hadžerul-esved je bio kristalno bijele boje, ali je kasnije pocrnio. U toku izgradnje Ka'be Ibrahim, a.s., i Ismail ,a.s., upućivali su Allahu, dž.š., dovu riječima: "Rabbena tekabbel minna. Inneke intes-semi'ul-alim". "... Gospodaru naš, primi od nas, jer Ti, uistinu, sve čuješ i sve znaš!" 

Kada su završili izgradnju Ka'be, Ibrahim, a.s., i Ismail, a.s., molili su Uzvišenog Gospodara riječima:"Rabbena veb'as fihim resulen minhum ..."  "Gospodaru naš, pošalji im poslanika, jednog od njih, ..." Kur'an: Allah dž. š. je uslišao dovu Ibrahima i Ismaila alejhis-selam. Allah je htio da realizacija dove dođe do izražaja nakon nekoliko hiljada godina u liku i djelu Muhammed a. s. koji je iz tog naroda, i koji će raditi i živjeti u duhu dove pomenutih Poslanika.

Aktuelno

Tribina


Petak poslije jacije namaza

Slijedi

Ramazanski Bajram

04.06.2019 - 06:13 sati

Countdown
završen

Login za članove