Obično pred obilježavanje Nove hidžretske godine govorimo o hidžri Muhameda, a.s., i njegovih ashaba iz Mekke u Medinu. Dobro je to, jer je najsigurniji način traženja inspiracije podsjećanje na posljednjeg poslanika i na način kako se on ponašao u različitim životnim iskušenjima. O hidžri i njenim univerzalnim porukama moramo, međutim, više govoriti i u raznim drugim prilikama. Posebno mi Bošnjaci, koji su kroz povijest bili prisiljeni često seliti iz jednog kraja u drugi, tako da danas vjerovatno veći broj Bošnjaka živi izvan svoje lijepe domovine Bosne i Hercegovine od onih koji su ostali. Zato danas, na samom pragu Nove hidžretske 1444. godine govorimo o hidžri i njenim implikacijama. Hutbu počinjemo četrdesetim ajetom sure Et-Tevbe u kojem stoji:
„Ako mu vi i ne pomognete, njemu Bog pomaže. Kad su ga oni koji poriču prisilili da se iseli pa je, kao jedan od dvojice koja su se nalazila u pećini, rekao svom saputniku: „Ne sekiraj se, doista, Bog je s nama“, Bog je na njega Svoj spokoj spustio i vojskom ga koju vi niste mogli vidjeti pomogao, i učinio je da riječ nevjernika bude donja, a Božija riječ je ta koja je gornja, jer Bog je moćan i mudar.“
Nadalje, u stotom ajetu sure En-Nisa Allah, dž.š., kaže:
„Onaj koji se iseli na Božijem putu naći će na Zemlji mnogo mjesta i prostranstva da se skloni, a ko napusti svoj dom seleći se Bogu i Poslaniku Njegovu pa ga stigne smrt, na Boga pada obaveza da ga nagradi, a Bog mnogo prašta i jako je milostiv.“
A Muhamed, a.s., je rekao:
„Djela se, zaista, cijene po namjerama. Čovjekovo je ono što nanijeti. Pa čija hidžra bude u ime Boga i Poslanika, bit će mu hidžra Bogu i Poslaniku. A čija hidžra bude radi dunjaluka ili radi žene da se oženi, bit će mu hidžra čemu je zanijetio.“
I, zaista, dolaskom u Medinu muslimani su dobili sigurno utočište. Nisu više morali strahovati za svoje živote. Ensarije, koji su ih prihvatili u Medini, otvorili su svoja srca i domove. Bratimljenje između pridošlih muhadžira i Ensarija bit će čvrst temelj novom društvu. Unikatna je to zajednica u povijesti, u mnogim segmentima nikad neprevaziđena. Pa, ipak, većina muhadžira, među kojima i Muhamed, a.s., imala je žarku želju za povratkom svom topraku. Ljubav prema rodnom kraju bila je veća od gostoprimstva i dobrote koju su imali u Medini. Na kraju će im dragi Bog omogućiti da se vrate i to, ne u nove teškoće, već u siguran život na svom ognjištu.
O čemu mi, razasuti po cijelom svijetu, razmišljamo u svjetlu hidžre Poslanika, a.s., i njegovih drugova? Kako mi treba da uzvratimo na sigurnost i dobrotu, koju smo osjetili kod naših domaćina? Razmišljamo li o obavezi koja je proistekla iz toga? Jesmo li dostojni ambasadori naše domovine i kakav primjer domaćem stanovništvu pružamo
kao muslimani? Ukoliko budemo svjesni ovog amaneta, onda će naša domovina imati par miliona svojih uspješnih ambasadora, a ne običnih izbjeglica, a, umjesto da nestanemo kao muslimani, što nam je očito bilo namijenjeno, imamo priliku da svojim primjerom pokažemo kakav je pravi islam.
I na kraju, onako isto kako su Muhamed, a.s., i njegovi drugovi razmišljali o Mekki, i mi bi morali razmišljati o našoj domovini. Nekad je neko rekao da nije vrijeme da mislimo šta je država uradila za nas, već da razmišljamo šta smo mi uradili za državu. I zaista smo i mi u takvoj situaciji. Posebno zbog načina na koji je ustrojena naša država. Oni koji su nas protjerali, zapravo i žele da se mi ljutimo na državu i da je se polahko odričemo. Mi, koji razumijemo šta je domovina, trebamo joj pomagati na sve moguće načine. Izlazak na izbore ne bi smio biti upitan. Upisivanje djece u državljanstvo, također, kao i odazivanje na sve akcije koje dolaze iz naše lijepe domovine.
Ukoliko na ovakav način budemo pristupali razmišljanju o našoj hidžri, bit ćemo bliži ostvarenju cilja hidžre iz hadisa sa početka ove hutbe.
Gospodaru, pomozi nam da naša hidžra bude Tebi i Tvom poslaniku, a.s!
Oberentfelden, 29.07.2022.
