Čovjek koji živi samo za sebe, koji ne pomaže svoju vjeru i ne koristi svome narodu i državi, nema nikakve vrijednosti. Čovjek koji živi samo za sebe i koji svoj život troši u zadovoljavanju svojih strasti i ispunjavanju svojih dunjalučkih potreba, a kada uspije u tome ne mari više ni za čim, on na vagi islama ne vrijedi ništa i ne zaslužuje pobjedu na ovome svijetu, niti nagradu na budućem svijetu.
Nema vrijednosti onaj ko ne vjeruje u Allaha i ko ne slijedi vjeru koju je Allah objavio. A nema vrijednosti njegova vjera osim ako čovjek za nju nije spreman žrtvovati svoj život i imetak. Kur’an nam objašnjava da čovjek voli živjeti sigurno u svojoj domovini, sretan i spokojan u svom poslu i u svojoj službi, i bezbrižan u svom domu sa svojom ženom i djecom.
Međutim, ako bude pozvan da pomogne istinu i da pruži otpor tlačitelju i agresoru, ako čuje poziv u džihad da brani živote i čast muslimana, onda iskreni vjernik mora zaboraviti sve spomenute blagodati i užitke, razmišljajući samo o tome kako će pomoći svoju vjeru i odbraniti svoj narod i državu, u suprotnom, slaba je njegova veza sa islamom.
Uzvišeni Allah, objavio je: ”Reci: ‘Ako su vam očevi vaši, i sinovi vaši, i braća vaša, i žene vaše, i rod vaš, i imanja vaša koja ste stekli, i trgovačka roba za koju strahujete da prođe neće imati, i kuće vaše u kojima se prijatno osjećate – miliji od Allaha i Njegova Poslanika i od borbe na Njegovu putu, onda pričekajte dok Allah Svoju odluku ne donese. A Allah grješnicima neće ukazati na Pravi put.’” (Et-Tevba, 24.)
Muslimani nisu dominirali svijetom osim onda kada su pobijedili nagone straha, ubili impulse kukavičluka i izostajanja iz borbe na Allahovom putu, a polja smrti su ih učinila poznatim kao heroje koji su odgovorili na izazove i suočili se s poteškoćama.
A nisu postali pohlepni osim onda kada su se ovome svijetu priklonili i zavoljeli život u rahatluku i izobilju, i kada su vjerovali svojim neprijateljima i mrzili da žrtvuju imetak i život u ime Allaha.
Narod kojem borba protiv agresije i porobljavanja predstavlja poteškoću i koji olahko pristaje na predaju, kopa sebi grob a svojim potomcima u nasljeđe ostavlja poniženje kojeg se neće osloboditi do Sudnjeg dana.
Žalosno je da mnogi muslimani danas vole da žive u udobnosti, rahatluku i spokoju uprkos opasnostima koje prijete njima i njihovoj zemlji, i uprkos tminama koje su se nadvile nad njihovu budućnost.
Kakvom se životu nadaju plašljivi i lijeni narodi koji napuštaju svoju misiju, pored neprijatelja koji jača svoj identitet, objavljuje svoje ciljeve, radi danonoćno na njihovom ostvarenju i prakticira sve oblike agresije na nas, ubija nam djecu, ruši naše domove i krade naše bogatstvo?
I kakvu pobjedu traže i očekuju sljedbenici istine ako za njih nema ništa vrjednije od dunjalučkog života, dok u isto vrijeme sljedbenici zablude i laži žrtvuju svoje živote za prezrene ciljeve?
Islam je vjera požrtvovanja i šehadeta na Allahovom putu, vjera slobode i dostojanstva, i vjera znanja, napretka i sreće. Shvatili su to naši slavni preci, pa su se borili na Allahovom putu uspostavljajuću pravdu na zemlji i ne mareći za smrt na tom putu.
Ovaj osjećaj bio je moćni stub i temelj na kojem su gradili svoju historiju i na njezinim stranicama ispisivali svoju besmrtnost, pa su, oni koji su živjeli, živjeli sretno, a oni koji su umirali, umirali su kao šehidi.
Što se tiče muslimana koji se posvetio dunjaluku, koji je ostavio svoju vjeru i koji doživljava poraze na svim poljima, a njegova domovina pada u ruke okupatora, krv njegove braće se prolijeva posvuda, i bogatstvo njegove zemlje pljačkaju najgore sorte ljudi, takav neće ostvariti dobro na ovome svijetu, niti će osjetiti slast imana.
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ”Niko od vas neće biti pravi vjernik sve dok mu ja ne budem draži od njegovih roditelja, djece i svih ljudi.” (Buharija)
