Mi smo uplašen ummet, toliko uplašen da smo postali bespomoćni. A ko se boji on sjedi i ništa ne poduzima, a ko sjedi biće ponižen, a ko bude ponižen on je ravnodušan prema poniženju svoga naroda kao što je ravnodušan prema vlastitom poniženju.
Čega se bojimo i zašto?
Plašimo se sebe, oni na vrhu se plaše onih na dnu, pa ih streljaju pogledima, otvaraju im zatvore i zastrašuju ih, a oni na dnu boje se onih na vrhu, pa im se dodvoravaju, munafiče, šute i slušaju. I tako krug ide u nedogled, generacija za generacijom, srca su oslijepila prije očiju, duše su slabe i ponižene, i svako se svakoga boji.
Plašimo se ljudi oko nas, kao što se plašimo da će nas drugi narodi razgrabiti kao što ptice grabljivice razgrabe svoj plijen, nakon što smo postali ravnodušni prema sebi i prema ummetu.
Plašimo se biti iskreni prema sebi, i budući da se stidimo svog poniženja, nosimo lažne maske, nadajući se da će nas prihvatiti oni drugi, da bismo na kraju otkrili da je to želja koju nikada nećemo ostvariti, ma koliko radili za nju.
Bojimo se slobode, a ko se boji slobode, on se priklanja ovom svijetu, on je prikovan za zemlju i njegovo ropstvo se nastavlja. Koliko je robova preferiralo okove nad oslobađanjem i nastavili su da žive u siromaštvu do smrti, u poslušnosti svom gospodaru. Zbog straha od gladi.
Plašimo se jedinstva našeg ummeta u pogledu zemlje i sudbine, pa se povlačimo i zatvaramo unutar granica ”samostalnih” državica, razdvojeni, podjeljeni i bez snage. Svaka muslimanska državica želi da pojede onu drugu, tako da sudbina islamske države Endelus, koja se podijelila na mnogobrojne državice i propala, nije daleko od nas.
Bojimo se pravde, pa se među nama proširila korupcija: korupcija u upravljanju ljudima i državama, korupcija u administraciji, korupcija u resursima i raspodjeli bogatstva, pa čak i korupcija među vjerskim vođama i vjernicima. Ta, zar neke muslimanske zemlje nisu na vrhu globalnih lista najkorumpiranijih zemalja?
Plašimo se slobode govora i hrabrog mišljenja, pa pokorno šutimo ili dižemo glas u korist laži i njezinih sljedbenika.
Vrijeme je da u našim srcima oživimo i učvrstimo sjeme dobra, koje je u ovaj ummet zasadio naš poslanik, Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, a koje su njegovi drugovi zalijevali svojom krvlju i umom, pa da to sjeme postane ”kao biljka kad izdanak svoj izbaci pa ga onda učvrsti, i on ojača, i ispravi se na svojoj stabljici izazivajući divljenje sijačā – da bi On s vjernicima najedio nevjernike.” (El-Feth, 29.)
Međutim, ovo sjeme neće postati faktor promjene sve dok se oblaci straha ne rasprše i ne otjeraju iz naših duša. Hoće li tamne oblake rastjerati išta osim snažnih vjetrova? Hoće li se zemlja zatresti i oživjeti osim poslije rodne kiše, nakon čega će iz nje iznukniti ono što je bilo skriveno, a što su sva stvorenja čekala?
Tekst: Abdusammed Nasuf Bušatlić
