Teško onome ko se raduje nesreći i sramoti muslimana

Sirri el-Sakti, jedinstven primjer pobožnosti i učenosti u svome vremenu, rekao je: ”Trideset godina tražim oprost od Allaha, jer sam jednom rekao: ”Elhamdulillah! – Hvala Allahu!”, u situaciji kad to nisam trebao reći.”

Upitan je: ”A kako to?”

Rekao je: ”U Bagdadu je izbio požar, pa je došao jedan čovjek i rekao mi: ”Tvoja radnja je spašena!”

Rekao sam: ”Hvala Allahu!”

I ja od tada korim svoju dušu i kajem se što sam u tom trenutku samo sebi želio dobro, a ne i drugim ljudima.”

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ”Niko od vas neće biti pravi vjernik dok ne bude želio svome bratu ono što želi i sebi.” (Buharija i Muslim)

U svojoj knjizi El-Muntezam, Ibnul-Dževzi, rekao je: ”Ibrahim en-Neha’i je bio ćorav u jedno oko, a njegov učenik Sulejman ibn Mihran je bio slabog vida i stalno su mu oči suzile, zbog čega je bio poznat po nadimku el-E’ameš. Jednog dana su zajedno išli prema džamiji u Kufi, pa je Ibrahim en-Neha’i rekao: ”Sulejmane, kako bi bilo da ti ideš jednim, a ja drugim putem prema džamiji. Jer, bojim se da će, ako nas vide maloumnici, reći: ”Jednooki vodi slijepca”, pa će nas ogovarati i učiniti grijeh.”

Divne li plemenitosti prvih generacija muslimana i njihovog osjećaja za druge!

Sirri el-Sakti je činio istigfar i tražio oprost zbog toga što je zahvalio Allahu kad je dobio vijest da njegova radnja nije izgorjela u požaru. Shvatio je da u tom trenutku nije osjetio bol zbog nesreće i boli drugih, i da je time pokazao sebičnost koja ne smije biti svojstvena iskrenim muslimanima.

U njegovim riječima: ”Hvala Allahu”, nakon što je saznao da njegova radnja nije izgorjela, nema ništa loše, naprotiv. Međutim, zbog neizmjerne plemenitosti i osjećaja za druge, on je sebe korio trideset godina.

A imam Ibrahim en-Neha’i nije se brinuo da sačuva samo svoju vjeru, već i vjeru drugih muslimana. Zato nije želio ići istim putem sa svojim učenikom koji je imao hendikep sličan njegovom iz straha da neki bestidnici i maloumnici ne bi počinili grijeh ako ih budu ogovarali i vrijeđali. 

Stoga, blago onome ko se brine i saosjeća sa drugim muslimanima, a teško onome ko se raduje nesreći, sramoti i grijehu drugih muslimana. 

Tekst: Abdusammed Nasuf Bušatlić

Facebook
Twitter
WhatsApp
Telegram
Skype

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Izdvojeno

Izdvojeni članci

Povezano

Povezani Članci

Iskrenost u djelima

Šejh Feriduddin Attar u svom djelu Ilahinama govori: Neki čovjek odlučio osamiti se i klanjati. I

Aktuelno

Stipendiranje studenata

Esselamu alejkum drage naše džematlije Izvještaj još jedne u nizu uspješno realizovanih aktivnosti našeg humanitarnog fonda.

Aktuelno

Kurban

„I ispričaj im priču o dvojici Ademovih sinova, onako kako je bilo, kad su njih dvojica

Pretplatite se i budite obavješteni za svaku novu objavu zajednice

logo-izba-white

Aarauerstrasse 57
5036 Oberentfelden

Početna

Zajednica

Podešavanje Jezika