Draga braćo! Veliki muslimanski praznik, jedan od dva najveća, nam se priblizava. Praznik koji je simbol žrtve a ona nam je neophodna u svakodnevnom životu da bismo uspjeli.
Ono što se da primjetiti jeste da je uzrok muslimanskog nejedinstva, kao i mnogih naših problema, upravo naš egoizam. To je ono: ”Ja, pa ja. Ja sam najbolji. Ja sam najbogatiji. Ja imam skupo auto, kuću, stan, vikendicu. Ja sam najpametniji. Ja se moram pitati. Ja moram odlučivati. Ja ovo, ja ono…”, i tako redom sve dok nas to naše ”ja” u potpunosti ne uništi.
U čemu je onda spas? Spas je u žrtvi. Da bismo opstali, mi moramo pridonositi žrtve svome Gospodaru, ali prvo moramo zaklati svoje ”ja”. Kada umjesto ”ja”, ”meni” i ”moje” bude ”mi”, ”nama” i ”naše”, onda će to biti znak da je naša žrtva kabul (primljena) kod Allaha, dž.š., i onda ćemo moći uživati u sreći i uspjehu. Docekujuci Kurban-bajram, otvara nam se dobra prilika da, prinoseći Dragom Allahu svoje kurbane, razmislimo o smislu i svrsi našeg žrtvovanja.
Prisjetit ćemo se sada kratko našeg praoca Ibrahima, a.s., i samog početka propisivanja klanja kurbana. Prije 6.000 godina Ibrahim, a.s., je zaklao prvi kurban, prinio je žrtvu koja ima više poruka. Ibrahim, a.s., je u 86. godini svoga života dobio sina Ismaila, a.s., koga je trebao da prinese kao žrtvu svome Gospodaru. I kada je Ibrahim, a.s., krenuo da zakolje Ismaila, a.s., Dragi Allah mu šalje meleka sa porukom da on svog sina ne treba da zakolje, nego da treba da ga odgoji na putu Islama i da je to način na koji treba žrtvovati svoje dijete Allahu, dž.š. Ibrahim, a.s., je primio pouku, a to je najbolje pokazao gradnjom Ka’be sa svojim sinom. To je poruka očevima, a i roditeljima općenito, da trebaju sa svojom djecom zajedno da klanjaju namaze i kad god mogu da svoju djecu dovedu na namaz u džamiju.
S druge strane, ovan kojeg je melek donio Ibrahimu, a.s., da ga zakolje umjesto sina, predstavlja uputstvo nama kako da žrtvom približimo našu djecu Allahu, dž.š., jer kurban u prijevodu znači i sredstvo približavanja. Tako je, inače, nastao i propis o akiki.
A sada se zapitajmo svi mi kao očevi (tj., roditelji) – da li smo spremni žrtvovati svoju djecu Allahu, dž.š., i da li smo kurbanima približili svoju djecu njihovom Gospodaru?!
Braćo! Slučaj Ibrahima, a.s., treba da nam bude pouka kako da postupamo i sa svim ostalim našim žrtvama. Mi, naime, svakog dana i u svakom trenutku nešto žrtvujemo. Žrtvujemo svoje vrijeme, novac, zdravlje, živce, porodicu i sve ostalo. Ono što nam je tu najvažnije jeste da budemo načisto sami sa sobom – da li mi te žrtve prinosimo u ime Islama, odnosno, u ime Allaha, dž.š., ili u ime Dunjaluka, odnosno, u ime prokletog šejtana? To jeste, da zapitamo sebe da li smo mi svjesni ko je naš Gospodar i kome mi, ustvari, svakodnevno prinosimo svoje žrtve?
Naš Gospodar je neovisan od bilo čega. Sve što je propisao i odredio da se čini, propisao je za naše dobro, i ima za cilj da donese konkretnu korist onima koji ta djela čine.
Kurban-bajram nas uči da treba da žrtvujemo Dunjaluk da bismo imali Ahiret. Da se čovjek, kako zna i umije, mora žrtvovati za svoju porodicu; da svoju djecu, koliko zna i umije, mora žrtvovati na putu sticanja znanja i vjerskog odgoja; da sebe i svoju porodicu, koliko može i umije, mora žrtvovati za dobrobit svoga džemata (zajednice).
Žrtvujmo dio svoga vremena i obilazimo se međusobno, svoje prijatelje, komšije i rodbinu i to zajedno sa svojom djecom.
Molimo Gospodara da primi naše žrtve, i da nas naše žrtve približe Njemu što i jeste cilj. Amin.
Hutba 24.06.22, Oberentfelden
