Rečeno je: Kad si tužan, ideš kod osobe koja te najviše voli, a kada si sretan ideš kod osobe koju ti najviše voliš. Kamo sreće da je u oba slučaja ista osoba!
Prijatelju, nije tuga to što moraš nositi svoje životno breme. Tuga je kad plačeš a nema ko da ti obriše suze, kad si slomljen i potišten, a nema ko da te utješi, kad doživiš iskušenja koja ti slamaju srce, a nema ko da ti kaže: ”Ja sam tvoja štaka, nasloni se slobodno!”
Prijatelju, nije radost ako u nečemu uspiješ a ne nađeš nekoga s kim ćeš podijeliti tu radost, već je prava radost kada vidiš osmijeh prijatelja koji se raduje tvome uspjehu, čak više nego ti.
I kad napreduješ, a vidiš svoga prijatelja kako blista od sreće, jer je bio tvoje ”ljestve” na putu tvoga napretka i uspinjanja.
Prijatelju, da je iko neovisan od podjele svoje radosti, bio bi to onaj koji će na Sudnjem danu dobiti knjigu svojih djela u desnu ruku i time biti obradovan Džennetom. Ali će i on otići do svojih prijatelja i reći će im: “Evo vam, čitajte knjigu moju!” (El-Hakka, 19.)
Tekst: Abdusammed Nasuf Bušatlić
