Svemogući Allah, dželle šanuhu, odlikovao je čovjeka skladnim izgledom i ljepotom, objavivši: ”Tako mi smokve i masline, i Sinajske gore, i grada ovog, sigurnog – Mi čovjeka stvaramo u skladu najljepšem.” (Et-Tin, 1.-4.) Taj sklad, ljepota i savršenstvo ogleda se, kako u ljepoti čovjekovog fizičkog izgleda: ”Allah vam je učinio Zemlju prebivalištem, a nebo zdanjem, i On vam obličje daje i likove vaše čini lijepim.” (Gafir, 64.), tako isto, i još više, u zadivljujućoj snazi njegovog uma, njegove kognitivne i emocionalne inteligencije, koje ga čine kvalificiranim da bude namjesnik na Zemlji: ”Allah vas iz trbuha majki vaših izvodi, vi ništa ne znate, i daje vam sluh i vid i razum da biste bili zahvalni.” (En-Nahl, 78.)
Emocija je veza, odnosno psihološki odnos između čovjeka s jedne strane i Boga, ljudi i stvari koje okružuju čovjeka s druge strane. Upravo ta psihološka orijentacija i tendencija – tendencija ljubavi i mržnje – određuje psihološki odnos čovjeka prema sebi i drugima, i ona formira vrstu i oblik veze ili emociju.
Islamske emocije su plemenite ljudske emocije, koje karakterizira čistoća, bez devijacija i agresivnih sklonosti, a proizlaze iz ideje vjerovanja u Allaha i Njegovu jednoću (tevhid). Musliman je povezan emocijom ljubavi prema Allahu, ljudima i svijetu oko sebe. On voli Allaha, i na osnovu te ljubavi gradi sve svoje emocije i psihološke sklonosti ljubavi i mržnje, tako da voli dobrotu i ljepotu, voli ljude i stvari sa kojima je povezan, i njegova osjećanja su u interakciji sa njima.
Musliman mrzi nepravdu i saosjeća sa potlačenima. On pati ako vidi gladnu sirotinju, ili bolesnu osobu koja trpi velike bolove, ili čovjeka koji je u nevolji, ili čovjeka koji je nemaran prema sebi, pa je ogrezao u grijehu i porocima. A zadovoljan je kada vidi da sreća ispunjava srca drugih, raduje se kada vidi druge ljude kako čine dobra djela i uživaju u Allahovim blagodatima.
Iskreni i dosljedni musliman se prema svemu što vidi ili osjeća odnosi islamskim emocijama koje se zasnivaju na vezi sa Allahom. On voli i mrzi isključivo u ime Allaha, i njegovo približavanje drugima i udaljavanje od njih je samo na osnovu njihovog odnosa prema Allahu. Zbog toga se islamska emocija izdvaja kao plemenita ljudska emocija, i musliman koji voli u ime Allaha i mrzi u ime Allaha, posjeduje budnu savjest, ispravan stav i uravnotežene emocije. Časni Kur’an je razjasnio put vjerničkih emocija i zacrtao njihov put u sljedećim ajetima: ”Ima ljudi koji su umjesto Allaha kumire prihvatili, vole ih kao što se Allah voli, ali pravi vjernici još više vole Allaha. A da znaju mnogobošci da će onda kada dožive patnju – svu moć samo Allah imati i da će Allah strahovito kažnjavati.” (El-Bekara, 165.);
”I znajte da je među vama Allahov Poslanik; kad bi vas u mnogo čemu poslušao, doista biste nastradali; ali Allah je nekima od vas pravo vjerovanje omilio, i u srcima vašim ga lijepim prikazao, a nezahvalnost i raskalašenost i neposlušnost vam omrazio. Takvi su na Pravome putu.” (El-Hudžurat, 7.)
Ova dva ajeta su zacrtala put islamske emocije i empatije i potvrdila da je ljubav muslimana, ljubav prema Allahu i u ime Allaha, a to je prava i iskrena ljubav, koja ga vodi ka ljubavi prema dobru i dobročiniteljima, i mržnji prema zlu i zlikovcima, i da ova ljubav i mržnja nisu zasnovane na trivijalnoj emocionalnoj sklonosti, već su one određene prema jasnom i preciznom kriterijumu koji glasi: ”Musliman ne čini nepravdu prema onome koga mrzi i ne griješi prema onome koga voli.”
Musliman voli sve što Allah voli, i mrzi sve što Allah mrzi, bez potčinjavanja ove ljubavi i mržnje vlastitim psihološkim impulsima i osjećajima koji ne mogu razlikovati dobro od zla u stanju preovlađujuće sebičnosti, dominacije zadovoljstva i srdžbe, ili prevlasti uskog, ličnog interesa i trenutačne računice.
I da bi održao ovaj uravnotežen emocionalni pravac, Kur’an u mnogim ajetima naglašava ovu osjetljivu tačku u emocijama i upozorava na nju, kao što je u ajetu: ”Propisuje vam se borba, mada vam nije po volji! – Ne volite nešto, a ono može biti dobro za vas; nešto volite, a ono ispadne zlo po vas. – Allah zna, a vi ne znate.” (El-Bekara, 216.)
Ovaj ajet daje najdublju analizu tendencije ljudske duše i ukazuje na to da ova tendencija može pasti u neobjašnjivu emocionalnu konfuziju i gubitak, toliko da čovjek voli ono što je loše za njega, a mrzi ono što je dobro za njega, zbog svog neznanja ili dominacije njegovih osjećanja i emocija nad njegovom sviješću.
Stoga je Kur’an povezao emocije muslimanske ličnosti sa doktrinarnim ili vjerskim (akaidskim) kontrolorom kako bi njegove emocije zaklonio i zaštitio jasnom linijom vjerovanja, a zatim ih zalijevao i njegovao žarom vjere i ljubavi prema Allahu, tako da postanu žive, svjesne i impluzivne.
Tekst: Abdusammed Nasuf Bušatlić
