Buharija bilježi od Enesa, r. a., „Poslanik je povukao jednu crtu i rekao: ‘Ovo je čovjek.’ Zatim je pored nje povukao drugu crtu i rekao: ‘Ovo je njegova smrt.’ Zatim je povukao još jednu crtu daleko od prethodne i rekao: ‘Ovo je nada, pa dok se čovjek nada u dug život dođe mu ova bliža, smrt“.
Obilježje vjernika je da je svjestan da svakog trena može doći smrt. Ta spoznaja da svakog trenutka možeš odavdje otići je vrlo korisna. Podsticaj je čovjeku da u knjigu svojih djela upisuje što više dobrih djela i da se u svakom trenutku priprema za put, onaj vječni, a da od ovog svijeta uzme samo ono što mu je potrebno. Onima koji nisu svjesni činjenice da je u svakom trenutku moguća smrt, Allah, dž. š., poručuje: „Pusti ih neka jedu i naslađuju se i neka ih zavarava nada, znat će oni.“ (Hidžr 3)
Ebu Hurejre, r. a., prenosi da je Poslanik rekao: „Kome Allah, dž. š., podari život dug šezdeset godina, a ne bude se pokajao, neće imati opravdanja kod Allaha dž.š.“(Buhari) To ne znači da ko se u šezdesetpetoj pokaje da je zakasnio, već to znači da bi s navršenih šezdeset čovjek trebao biti svjestan, konačno svjestan, dunjalučke prolaznosti i ispita koji ga čeka.
Na dunjalučkom putu čovjek nailazi na različite prepreke, iskušenja, teškoće, ali vjernik zna da za svaki napor, svako trpljenje, svako savladano iskušenje slijedi nagrada. Ne postoji situacija niti teškoća u kojoj se vjernik nađe, a da on pomisli da je smrt jedini izlaz. Hazreti Aiša, r. a., prenosi da je Poslanik rekao: „Ni trn čovjeka ne ubode, a da mu zbog toga neće biti oprošteni neki grijesi.“ Zato vjernik nikad ne priželjkuje i ne moli smrt, ali se neprekidno za nju priprema. Ebu Hurejre, r. a., kaže: „Poslanik je rekao: ‘Neka niko od vas nipošto ne priželjkuje smrt, jer ako je dobročinitelj, može učiniti još koje dobro, a ako je griješnik možda će se pokajati’.“ (Buhari)
Ibn Omer, r. a., kazuje: „Poslanik me uzeo za ruku i rekao mi: ‘Budi na ovome svijetu kao da si stranac ili putnik.“ (Buhari) A onda bi nakon što bi ovaj hadis prenio od Poslanika, ibn Omer dodao: „Kada osvaneš, ne očekuj da ćeš omrknuti, a kada zanoćiš, ne očekuj da ćeš dočekati jutro. Zato iskoristi zdravlje prije bolesti, a život prije smrti.“
Ovaj svijet nije čovjekova domovina niti stalno mjesto boravka, zato je on ovdje kao stranac na nepoznatom mjestu. Jedina preokupacija mu treba biti da se što bolje opskrbi za put i pripremi za povratak u domovinu. Stranac koji živi u tuđoj zemlji, ne veže srce za nju već žudi za svojom istinskom domovinom u koju se želi vratiti. Adem, a. s., je stvoren u Džennetu. Iz njega je izveden uz obećanje da će njegove čestite potomke, Allah, dž. š., u njemu ponovno nastaniti. U urođenoj prirodi čovjekovoj je upravo težnja za tom stvarnom domovinom, za Džennetom. O toj težnji pjesnik kaže: „Koliko samo kuća promijeni čovjek, a da uvijek osjeća žudnju za pravom kućom.“ Ibn Kajjim el – Dževzi također stihovima podstiče čovjeka da se domovini stvarnoj okrene: „Hajde, požuri u vrtove džennetske, oni su naše prave kuće, u njima su šatori razapeti. Ali kako, kad smo mi roblje neprijatelja, zar misliš da ćemo se u našu domovinu vratiti i spasiti neprijatelju robujući?“
Fudajl bin Ijjad upitao je nekog čovjeka: „Koliko imaš godina?“ Odgovorio mu je: „Šezdeset.“ Na to mu je Fudajl rekao: „Šezdeset godina putuješ putem koji vodi do tvog Gospodara i već si pri kraju puta.“ Na to mu čovjek reče: „Mi smo Allahovi i Njemu ćemo se vratiti.“ (Bekare 156) Fudajl ga upita: „A znaš li ti šta to znači?“ „Ti kažeš: ‘Mi smo Allahovi i Njemu ćemo se vratiti.’ To znači, da onaj ko zna da je Allahov rob i da će se Njemu vratiti, zna i da će biti zaustavljen, a ko zna da će biti zaustavljen, zna i da će biti pitan, a ko zna da će biti pitan, mora unaprijed pripremiti odgovor.’ Na to je čovjek upitao: „Ima li za to kakva izlaza?’ Fudajl mu je rekao: „Ima i to lahak, jednostavan.’ ‘U čemu je on?’, upita čovjek. Fudajl mu odgovori: „Čini dobro u onome što ti je od života ostalo, za grijehe se iskreno pokaj, pa će ti oni biti oprošteni i tako ćeš se spasiti, na pitanja koja te čekaju odgovor znati.“
Sastala su se trojica učenih, pobožnih ljudi pa su jednog od njih upitali: „U šta se ti nadaš?“ Odgovorio je: „Nikada ne dođe novi mjesec, a da ne pomislim da ću u njemu umrijeti.“ Druga dvojica rekoše: „Ovo je prava nada.“ Zatim su upitali drugog: „U šta se ti nadaš?“ Odgovorio je: „Nikada ne dođe nova sedmica, a da ne pomislim da ću u njoj umrijeti.“ Druga dvojica rekoše: „To je prava nada.“ Zatim upitaše trećeg: „U šta se ti nadaš: „On reče: „Kako se mogu nadati u ono što nije u mojoj, već je u tuđoj ruci“.
Razmišljajući o čovjekovoj nadi, u dug život jedan je pjesnik sročio ove stihove: „Niko nije uspio urediti sve što je trebao urediti i nijednu želju ostvariti a da se nije pojavila druga.“
Muhamed bin Vasi je rekao: „Čovječe, budi svjestan da si samo putnik koji svaki dan presijeda s jedne na drugu jahalicu, s jahalice noći na jahalicu dana i s jahalice dana na jahalicu noći dok te ne donesu i ne predaju te onom svijetu. Ima li onda čovječe iko u većoj opasnosti od tebe.“
Uzvišeni Bože, učini nas svjesnim kratkoće dunjalučkog života i pokaži nam put koji će nas istinskoj domovini, Džennetu, dovesti. Amin!
Oberentfelden, 04.11.2022
