Imam El-Zehebi u djelu Sijer el-e’alam en-nubela i imam Ibnul-Dževzi u djelu Sifetus-Safve, zabilježili su predaju od Nafi’a, oslobođenog roba Abdullaha ibn Omera, u kojoj je rekao: ”Izašao sam sa Abdullahom ibn Omerom izvan Medine, a sa nama su bili i neki njegovi drugovi, pa su oni, kad smo odmarali, postavili sofru i pripremili hranu, a onda je naišao pastir sa stadom ovaca, pa mu je Ibn Omer rekao: ‘Dođi da jedeš sa nama!’
Pastir je rekao: ‘Ja postim!’
Ibn Omer mu je rekao: ‘U ovako vrućem danu, i još na vrelom pustinjskom pijesku?!’
Pastir je rekao: ‘Nastojim nadoknaditi ono što sam propustio u minulim danima.’
Ibn Omer se začudio pastirovom odgovoru, a onda ga je upitao: ‘Možeš li nam prodati jednu ovcu?’
Pastir je rekao: ‘Ovo nije moje stado, već mog gospodara?’
Ibn Omer mu je rekao, provjeravajući ga: ‘Šta ti fali da svom gospodaru kažeš da je ovcu pojeo vuk?’ (Tj., tvoj gospodar ne vidi šta ti radiš u pustinji i povjerovat će kad mu kažeš da je vuk pojeo ovcu, jer se to svakodnevno dešava.)
Tada mu je pastir rekao: ‘A gdje je Allah?!’ Zatim je otišao svojim putem.
Abdullah ibn Omer je nakon toga stalno ponavljao: ‘A gdje je Allah?’
Kada se vratio u Medinu pitao je za vasnika stada i gospodara ovog pastira, pa je kupio i njegovog roba (pastira) i stado, a onda ga je oslobodio i poklonio mu stado.”
Na primjeru ovog pastira, koji je pri tome bio i rob, otkriva nam se snaga iskrenog vjerovanja (iman), ali i stepena koji je suptilniji i uzvišeniji od imana, a to je stepen ihsana, čije značenje je objasnio Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kada je rekao: ”Ihsan je da obožavaš Allaha kao da Ga vidiš, jer ako ti Njega ne vidiš, On tebe vidi.”
To je zapravo onaj unutrašnji glas imana koji predstavlja efikasno oružje u borbi protiv grijeha na koje nas navodi šejtan i naše duše koje su sklone zlu, ali također i efikasno oružje u borbi protiv širenja smutnje među muslimanima.
Taj unutrašnji glas imana i ihsana je zapravo naš kontrolor i štit, te mjerilo snage naše veze sa Allahom. Jer, ako je naša veza sa Allahom jaka i stalna, tada i najmanji grijeh prema Allahu, ali i prema ljudima, a pogotovo prema braći muslimanima, unosi nemir u dušu, i glas imana tjera vjernika da prizna grešku i da traži halala i ispravi grešku.
Stoga: ”A gdje je Allah?!”, mora postati naše geslo, naš životni program, naš način ponašanja i temelj svih naših poslova, planova i projekata.
Pa, ako ti se otvore vrata strasti, a siguran si od sramote (tajnost je zagarantirana), jer te niko od ljudi ne vidi, sjeti se tada: ”A gdje je Allah?!”
Ako ti se ukaže prilika za unaprjeđenje na poslu, preko klevetanja radnih kolega ili drugih kandidata, dok ti u svemu tome ostaješ skriven i ljudi ne znaju za tvoju prljavu rabotu, sjeti se tada: ”A gdje je Allah?!”, i sjeti se ”Dana kada budu ispitivane savjesti”.
Kada pripremaš svoj populistički predizborni govor i pišeš tekst tog govora koji je pun kleveta, potvora, ogovaranja tvoga brata muslimana, samo zato što ti je politički protivnik, sjeti se: ”A gdje je Allah?!”
Kada odlučiš da napišeš komentar na fb ili nekoj drugoj platformi, kojim želiš povrijediti, poniziti i osramotiti svoga brata muslimana ili sestru muslimanku, sjeti se: ”A gdje je Allah?!”
Kada daješ ili primaš mito da bi nepravedno zaposlio svoga ili nečijeg drugog sina i kćerku, a znaš da ne ispunjavaju uvjete da regularno budu primljeni na taj posao, i da ćeš učiniti zulum i oduzeti pravo onima koji su zaslužniji i sposobniji, ili da bi došao na određenu poziciju za koju nisi sposoban, i kada budeš brojao novčanice, taj papir koji ionako nema stvarnog pokrića i vrijednosti, sjeti se: ”A gdje je Allah?!”
Uistinu, kada bi naša životna deviza bila: ”A gdje je Allah?!”, sačuvali bismo se mnogih grijeha i brzo bi se među nama ugasio plamen smutnje koji prijeti da uništi naše bratske veze, da nas udalji jedne od drugih, da razbije naše jedinstvo, naš džemat i sve ono što džemat znači. I tada bismo bili poput neprobojnog safa u odbrani naše vjere, časti, naroda i države, i poput bedema od koje bi se razbijali valovi smutnje, a neprijateljske spletke raspršile poput morske pjene.
Tekst: Abdusammed Nasuf Bušatlić
