Bit će to na Sudnjem danu, da, tu i tada će živa zakopana djevojčica biti upitana, zbog kakvog je grijeha ubijena. Jasno je da je ovo pitanje upućeno onima koji su to ubistvo izvršili. Jasno je da je ovo pitanje u funkciji opomene, snažne opomene čovjeku da promisli, da se preispita, zašto čini tako gnusno djelo i ko mu pravo daje da bezgriješnog, nedužnog, nevinog, ubije.
Džahilijet je bio, da, bilo je to vrijeme kad ljudi nisu živjeli riječ Božiju pa su se ponašali tako surovo, tako okrutno. Nije džahilijet sinonim za nepismenost, znali su oni koji tada živješe i čitati i pisati, i poeziju i prozu pisali su, ali vrijednosti koje su živjeli i koje su promovisali, bile su daleko od onih koje čovjeka, čovječanstvo čine sretnim.
Danas živimo digitalno doba. Čovjek je došao dotle da održava međunarodne konferencije i savjetovanja kako obuzdati vještačku inteligenciju u strahu za svoju, za budućnost planete, svemira. Čovječanstvo je danas pismeno, čita i piše, proizvodi genetski modificiranu hranu, putuje u svemir, koristi energiju vjetra, sunca….,ima pametne telefone, ima, ko zna šta ima, ali i danas je jednako aktuelno ono pitanje koje će živom zakopanom, nedužno ubijenom djetetu biti postavljeno, zbog kakvog je grijeha ubijeno.
Već je postalo mučno za normalna čovjeka, podvlačim riječ ČOVJEKA, uznemirujuće gledati vijesti i pratiti ono što se događa čovjeku koji je Božijom odredbom drugačiji, druge nacije, boje kože, vjere druge, ono što se događa djetetu koje nije moglo, kao ni jedno drugo, birati ni roditelje, ni mjesto rođenja, ni pripadnost naciji, dijete još nije u mogućnosti birati vjeru, i zato će sva djeca koja prije nego budu u mogućnosti odlučiti i razlučiti umru, u dženet.
U tim vijestima koje je postalo nemoguće gledati kaže se da svakih petnaest minuta u Gazi bude ubijeno jedno dijete. Do sada ih je ubijeno preko četiri hiljade a preko dvije hiljade se vode da su nestali, živi zakopani. Bit će, a tada će biti Sudnji dan, upitani, zbog kakvog su grijeha ubijeni. Ovo pitanje je ustvari postavljeno nama, nama odraslima, nama koji možemo razlučiti i odlučiti, nama koji znamo da je spasiti jedan život jednako spasu čovječanstva, a da je ubiti jedno nedužno dijete, jednog nevinog čovjeka, kao pobiti sve ljude.
Ovo pitanje je upućeno nama, ovo, zbog kakvog je grijeha ubijeno to palestinsko dijete, a može biti i bilo koje drugo dijete, nama koji glasamo, nama koji imamo razum i uputu imamo i znamo šta je pravedno a šta ne. Ovo pitanje, o umete, treba da odzvanja u tvojim ušima i treba, o brate muslimanu, da se streseš od straha pred tim pitanjem, a šutiš, a ništa ne činiš, a znaš da je jedan sahat borbe za pravdu vrijedniji kod Allaha,dž.š., od sedamdeset godina ibadeta, znaš da je najveličanstvenija borba nepravednom vladaru, nasilniku, reći istinu.
Ahmed bilježi u svom Musnedu da je Poslanik rekao:“Kada vidite moj umet kako iz straha ne smije nepravednom reći da je nepravedan svejedno je da li postojali ili ne“. Smije li iko o umetski kraljevi i predsjednici, o milijardu i osam stotina miliona muslimana upitati zašto je ubistvo nekog djeteta zločin a palestinskog ništa. Za nas koji Ku’an čitamo, za nas koji salavat na Muhameda,a.s., učimo isto je dijete i jedno i drugo, isti je zločin i kad je predislamski arap
zakopao svoju tek rođenu kćerku u zemlju i kad je silnikova granata pod ruševine zgrade zatrpala još uvijek nepoznat broj djece.
Jedna mudra izreka kaže:“Svaka dječija prva suza je molba, a svaka naredna je njihova naredba“: Koliko suza dječijih je proliveno, koliko suza majčinih na obrazima osušeno, koliko tuge roditeljske je akumulirano zbog džahilijeta današnjeg, zbog urušenog sistema vrijednosti? Zar nije Mojsije, Musa,a.s., sa Sinajske gore donio zapovjedi, njih deset, i među njima „ne ubij“. Ova zabrana je općeg karaktera, ne kaže, ne ubij pripadnika svog naroda a drugome radi šta ti volja. Zar nije Isus,Isa,a.s., učio nas, sve nas učio, da ljubimo, volimo bližnjeg svog kao samoga sebe, a bližnji je onaj koji ti je blizu, ko do tebe živi. Nije Isa,a.s., govorio kako se taj bližnji zove, ni koje je boje kože, ni da li vjeruje i šta vjeruje. Bližnjeg voli, pomozi, štiti, tome je učio. Zar nije Muhamed,a.s., donio od Allaha,dž.š., ajet u kojem se veli da ko ubije onoga koji nije ubio nikoga i ko nered na zemlji ne čini kao da je sve ljude ubio. Kakav nered činiše sva ta pobijena djeca?
Pitat će ih Bog, svima nam zajednički, isti Bog. Zbog kakvog su grijeha ubijena, a teško se tada onome ko ih je ubio, i onome ko je bio ravnodušan na taj zločin. Teško se tada svima nama koji nijemo i nemoćno gledamo zločin i nered na zemlji. Teško se onima koji nisu sposobni nepravednom reći da je nepravedan. Umet Poslanikov nije sposoban danas reći da ga čuju, nije jak reći nepravednom, prestani s nepravdom, pa je svejedno koliko nas je, mi ustvari ne postojimo.
Hutba: Izet ef. Čamdžić
