U Džennetu ćeš osjetiti beznačajnost brige koja je bila ovladala tvojim srcem na ovom svijetu. A kada staneš na vrata svoga dvorca u Džennetu i pogledaš njegovo ogromno prostranstvo i blještavilo, sa sigurnošću ćeš shvatiti da dunjaluk, cijeli dunjaluk, ne vrijedi ni koliko krilo komarca.
A kada čuješ glas: ”O stanovnici Dženneta, vječnost, nema umiranja!”, uvjerit ćeš se da te lica koja vidiš u Džennetu neće rastužiti jednog dana svojim odlaskom.
U Džennetu tvoj pogled neće pasti ni na jednu tužnu i zabrinutu osobu i nikada nećeš sjediti u u društvu i na skupovima gdje se neko ogovara i kleveta.
U Džennetu su sva srca bijela i čista, i nećeš naći nikoga ko u svom srcu nosi zavist, zlobu i mržnju prema tebi.
U Džennetu nećeš osjećati bol zbog prošlih uspomena; sve tuge, brige i bolovi će biti zaboravljeni u prvoj minuti tvog boravka u Džennetu.
Džennet – to je ljubav koja je uskraćena dunjaluku i radost koju zemlja ne može primiti.
Džennet – to je smrt zabranama, smrt dosadi, smrt umoru i očaju, i smrt smrti.
Pa, ako čezneš za Džennetom, kao što čovjek usamljenik čezne da ponovo vidi svoju domovinu, onda čini dobra djela u danima koji su ti preostali na dunjaluku, jer se dobro dobrim nagrađuje.
Tekst: Abdusammed Nasuf Bušatlić
